Jednoga je dana Elizej prolazio kroza Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, uvratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.« Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Reče zatim svome momku Gehaziju: »Pozovi tu Šunamku!« On je pozva te ona stade preda nj. I još mu reče: »Kaži joj: ‘Lijepo se brineš za nas. Što možemo učiniti za te? Treba li reći riječ za te kralju ili vojskovođi?’« Ali ona odgovori: »Ja živim usred svoga naroda.« On nastavi: »Dakle, što da učinimo za nju?« Gehazi odgovori: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.« A on reče: »Pozovi je!« Pozva je, a ona stade kod ulaza. »Dogodine u ovo doba«, reče joj, »zagrlit ćeš sina u naručju.« A ona reče: »Ne, gospodaru moj, ne varaj službenice svoje!« Ali je žena doista zatrudnjela i rodila je sina druge godine u ono doba, kako joj je rekao Elizej.
Priča iz 2. Knjige o kraljevima nam govori o providnosnoj brizi Boga za njegove svete i o potrebi vjere u životu svakog od nas, bez obzira na našu materijalnu situaciju ( Rim 1,17, Heb 11,6, Rim 14,23). Priča nas uči i o tome kako vjera dolazi po slušanju Božije riječi (Rim 10,17).
Ugledna žena iz Šunama pokazuje veliko poštovanje u vidu gostoprimstvu prema proroku i Božijoj riječi kojoj on služi. Ona prepoznaje da je proroku potrebna podrška i uvjeti da bih imao svoj prostor u kome će biti sa Gospodinom.
Elizej prepoznaje njenu brigu ali njegova zahvalnost ne ostaje samo na riječima već on to želi izraziti i djelom, u njenom životu. On je pita i tim pitanjem je ohrabruje. Elizej takođe angažuje i svog slugu i time mu ukazuje povjerenje svoje proročke službe. Sluga je pažljiv i primećuje najveću potrebu žene i njene obitelji – da ima potomstvo. Proroštvo se ispunjava i ona rađa sina godinu dana kasnije kako je Elizej rekao. U daljem nastavku priče saznajemo da dječak umire no Elizej ga vraća u život – i vraća ga njegovoj majci.
Pouke priče o Elizeju i uglednoj ženi iz Šunama
Bog vidi vjeru žene, blagosivlja je i nagrađuje. Očigledno je da žena prepoznaje što je to potrebno učiniti da bi se riječ Božija širila i živjela.
Ljudi često ne dobijaju zahvalnost i ohrabrenje za svoju službu. Niti mi osobno iskazujemo svoje poštovanje za njihov rad. Potrebno je to poštovanje izraziti riječima, riječima koje se čuju i koje ohrabruju. Otići i izraziti zahvalnost i to riječima – mami, tati, prijatelju, učitelju, župniku, kapelanu, susjedu….Za to moramo osluškivati i obratiti pažnju na tanane puteve kojima se Gospodin služi u službi naših bližnjih. U odsustvu ovakve podrške, u iskušenju smo da se obeshrabrimo i pomislimo kako niko na nas ne misli. A znamo da naša služba ne ostaje neopažena od Svevišnjeg (2 Tim 2,8). Služenjem Kristu (1Sol 2,1, 1 Kor 10,31, Kol 3,17, 1 Pet 4, 11) – služimo bližnjem.
Naš život je dar od Boga i u njemu vidimo bezbroj Božjih blagoslova a najveći od njih je život viječni, život sa našim Gospodinom. Ne treba smalaksati u danima očekivanja Božijeg odgovora u našem životu. Biti strpljiv i vjeran (1 Kor 15,57, Otk 22,12). Elizej je pomogao ženi iz Šunama da shvati tu stvarnost.A Isus to potvrđuje riječima:
Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku (Mt 10,37-42).
Izvor: bible.org
Slika: pixabay
Dodajte komentar