Crux ili σταυρός (što u prijevodu znači kolac, stup ili križ) predstavlja najznačajniji simbol kršćan- stva. Prvotno je označavao spravu za mučenje, no kasnije je, umjesto simbola mučenja i poniženja, postao simbol slave.
Iako se ne zna točno geografsko podrijetlo niti vremenska starost razapinjanja na križ kao „najužasnijeg i najstrašnijeg oblika smrti“ (Ciceron), ono je bilo jedan od uobičajenih oblika smaknuća nepoželjnih pojedinaca na Starom Orijentu i u antici. Pretpostavlja se da su ga patentirali Feničani te da su ga razvili iz smak- nuća vješanjem jer se uvidjelo da činom vješanja osuđenik brzo umire, dok drugi izvori kao o izu- miteljima govore o Makabejcima i Perzijancima. Razapinjanje na križ predstavljalo je napredak u tehnici tjelesnog kažnjavanja i pružalo je novu mogućnost: produžavanje patnje kažnjeniku. Preuzevši tu tehniku kažnjavanja, Rimljani su razapinjanje na križ počeli koristiti veoma rano da bi na taj način kaznili neposlušne i odbjegle robove, kao i sve ostale narode ukoliko su se ogriješili o zakone Rimskog Carstva. Potrebno je naglasiti da se građane Rimskog Carstva nije moglo kazniti razapinjanjem na križ. Mogla im se odsjeći glava, dati mogućnost izbora smrti ili ih se moglo protjerati. Kaznu razapinjanjem u Rimu je godine 337. ukinuo car Konstantin I. u znak poštovanja prema Isusu Kristu – najpoznati- joj od svih žrtava razapinjanja. Nakon toga se razapinjanje činilo isključivo u nekršćanskim zemljama od kojih je najpoznatiji Japan u doba Tokugawinog šogunata. Danas se očuvalo jedino u kaznenom zakonodavstvu Irana.
Razapinjanjem na križ kažnjavalo se delikte poput ubojstva, izdaje, povrjede dostojanstva i pobune. Nije bilo točnih naputaka kako izvršiti čin razapinjanja na križ pa je ono zbog toga imalo i različite izvedbene oblike. Uobičajeno je bilo da osuđenik nakon bičevanja sam nosi poprečnu gredu do mjesta smaknuća gdje bi se tu gredu pričvrstilo na veći, ranije postavljeni, uspravni stup. Pritom bi osuđenik bio prikovan čavlima na taj stup (zapravo na T-križ ili na †-križ). Radi umanjivanja bolova razapetome su davali poseban opojni napitak, no da bi mu se produžilo muke, u sredinu je križa stavljana sjedilica kao oslonac. Razapeti je umirao u strašnim mukama. Nakon smrti bio je plijen grabežljivih zvijeri ili je ostajao visjeti na križu do potpunog istrunuća.
Kad je riječ o Isusovu razapinjanju, potrebno je naglasiti da njega Rimljani nisu mogli optužiti ni po jednome od navedenih kaznenih djela. Nije bio ni pljačkaš, ni ubojica, ni izdajnik Rimskoga Carstva. Nije čak ni povrijedio nekoga od rimskih velikodostojnika, a nije ni pozivao na pobunu protiv cara. Dapače, često je govorio: „Bogu Božje, caru carevo.“ Njega, dakle, nisu optužili Rimljani nego pripadnici vlastita naroda, i to njegova klerička, svećenička samoprozvana elita na čelu s visokim svećenicima Anom i Kaifom samo zato što je htio provesti određene promjene u vlastitoj židovskoj organizaciji.
Nakon što je car Konstantin priznao kršćanstvo, križ se zamjenjuje uobičajenim monogramom Hi-ro (HP) i počinje se javljati na sarkofazima, svijećama i sakralnim objektima. U srednjem vijeku križ se javlja na uporabnim predmetima kao što su grbovi i stjegovi. On tada poprima znak crkvene vlasti. Zadobio je razne forme: od običnoga latinskog križa na kakvu je, po Augustinu, Krist bio razapet, grčkoga križa, Andrijina križa, pa sve do znaka tau (to grčko slovo bilo je poznato i u starom Egiptu) koji se povezuje s Antunom Pustinjakom. Predaja kaže da je simbol što se stavljao na nadvratnik kuće u predvečerje Pashe bio T-križ. Dodavanje natpisa (titulus) na prečku latinskog križa dovelo je do razvoja dvostrukoga križa koji se zove i lorenski križ. Ustalilo se da se taj tip nosi pred patrijarsima (biskupima pet najut- jecajnijih biskupija srednjovjekovnoga kršćanstva sa sjedištima u Rimu, Carigradu, Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji). Križ s trostrukom prečkom pripada jedino i samo papi.
Uredio: dr. med. Nikola Knezi
Foto: Pixabay.com
Dodajte komentar