„Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom.“ [1]U meditaciji o Došašću R. Knox piše: „Možda smo iskusili što znači hodati u noći, hramljući kilometrima, pogleda oprtog prema dalekom svjetlu za koje mislimo da nam pokazuje gdje je dom. Kako je teško u tami ocijeniti udaljenost! Cilj može biti od nas udaljen više kilometara ili, pak, samo koju stotinu metara!“[2]
U takvom stanju duha nalazili su se proroci kada su gledali prema naprijed, čekajući otkupljenje svojeg naroda. Nisu mogli utvrditi niti približno dijeli li ih do dolaska Mesije stotinu ili pet stotina godina. Znali su samo da će narod Davidov jednoga dana ponovno niknuti, da će se u neko doba naći ključ kojim će se otvoriti vrata tamnice; da će svjetlo, koje se tada naziralo kao slaba točka na obzorju, konačno proširiti i zasjati svjetlošću dana. Božji narod trebao je ustrajati u čekanju. Jednaki stav čekanja Crkva potiče u nama, svojoj djeci, u svim trenutcima našega života. Drži važnim dijelom svojega poslanja usmjeriti nas da nastavimo gledati u budućnost, premda se od onoga prvog Rođenja navršilo drugo tisućljeće, a to isto vrijeme liturgija nam sada ponovno predlaže. Hrabri nas da skupa sa pastirima hodamo u tamnoj noći bdijući i upirući pogled prema svjetlu koje izlazi iz betlehemske špilje. Kad je Mesija došao, malo ga je ljudi očekivalo. Uistinu, „došao je među svoj narod, ali njegovi ga nisu primili“. [3] pustili su ih da ih svlada san u trenutku kada se događao najvažniji čin njihova vlastita života i života svijeta. „Bdijete“ – kaže nam Gospodin u evanđelju na svetoj misi. „vrijem je već da se oda sna prenemo“, ponavlja nam sv. Pavao[4] da ne bismo zaboravili najvažniji vid našega postojanja. „obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u Dom Gospodnji!“ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.“[5] O tome nas Crkva izvješćuje četiri tjedna unaprijed da se pripravimo slaviti Božić uvijek nanovo, sjećajući se onoga prvog došašća na svijetu kada je Bog postao čovjekom, a i pripravljajući se za vrijeme kada će Bog doći na kraju života svakome od nas i na kraju svih vremena. Zbog toga je Došašće vrijeme priprave i nade. „Dođi, o Gospodine, i nemoj kasniti.“ Pripravimo put Gospodinu koji će doći! Primjetimo li da nam je pogled zasjenjen i da ne vidimo jasno svjetlost koja dolazi iz Betlehema, od Isusa, trenutak je da odstranimo sve preprjeke na tom putu. Vrijeme je za posvećivanje posebne pozornosti ispitu savjesti; za rast u unutarnjoj čistoći da bismo primili Boga što dostojnije. Vrijeme je da razaznamo što nas to dijeli od Gospodina, što ga udaljava od nas. Zato ispit savjesti mora zaći u sami korijen naših čina, u motive koji potiču naše djelovanje.
S obzirom da se u ovo vrijeme želimo što više približiti Bogu, ispitat ćemo temeljito dubinu svoje duše. Tu ćemo susresti one istinske neprijatelje koji se neprestano bore kako bi nas držali daleko od Gospodina. Tu, na neki način, stoje glavne preprjeke našem životu kršćana: „požuda tijela, požuda očiju i oholost života“.[6] „Požuda tijela ne ostaje ograničena na nesređenu putenost; njezine su posljedice i komotnost, nedostatan polet koji vodi na lakši, ugodniji put, put koji je naizgled kraći, a to sve i uz cijenu popuštanja u vjernosti prema Bogu… Drugi neprijatelj jest pohlepa očiju – kao ponor duboka požuda po kojoj cijeno samo ono što možemo opipati…
Zamagljuju se oči duše, razum se osjeća sposobnim sam sve shvatiti, ne osvrćući se na Boga. To je suptilno iskušenje koje se poziva na dostojanstvo uma koji je Bog, naš Otac, dao čovjeku da ga upozna i ljubi u slobodi. Gonjen tim iskušenjem, čovjekov um smatra sebe središtem univerzuma; on se još jednom opija u onom: postat ćete kao bogovi (Post 3,5), i time što je sam u sebe zaljubljen, okreće svoja leđa ljubavi prema Bogu. Na tom putu lako možemo pasti u ruke trećega neprijatelja, superbia vitae. Tu se ne radi samo o prolaznim mislima častohleplja ili samozaljubljenosti: to je stanje posvemašnje umišljenosti. Ne zavaravajmo se: to je najveće zlo i početak svih zabluda.“[7] Budući da Gospodin ide prema nama, moramo se na to pripraviti. Kad dođe Božić, Gospodin nas treba zateći u iščekivanju i sa dušom pripravnom da ga primi. Takve nas treba naći i u konačnom susretu s njim. Putu našega života moramo poravnati novac, usmjeriti ga prema Bogu, koji dolazi k nama. Sve postojanje čovjeka trajna je priprava za susret s Bogom, koji je sve bliži. Međutim, u Došašću, Crkva nam pomaže da na poseban način pitamo: „Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj spasitelj.“[8] Za ovaj susret pripravljamo se sakramentom pokore. Nekoliko dana pred Božić 1980. Ivan Pavao II., susreo se u jednoj rimskoj župi s više od dvije tisuće djece. Počeo je katehezu: „Kako se pripravljate za Božić?“ „Molitvom“, odgovaraju djeca. „Dobro, molitvom, „kaže Papa, „ali i ispovijeđu. Treba se ispovijediti da biste pristupili pričesti. Hoćete li to učiniti?“ A djeca još jače u glas odgovaraju: „Hoćemo!“ „Da, treba to napraviti“, kaže im Ivan Pavao II., pa tihim glasom dodaje: „I Papa će se ispovjediti da bi dostojno primio Dijete Isusa.“ To ćemo učiniti i mi u tjednima prije svete noći, svaki put s više ljubavi i više skrušenosti da bismo ovaj sakrament Božje milosti mogli primiti sa što većom raspoloživosti što proizlazi iz sve dubljeg ispitivanja naše duše. „U ono vrijeme rekne Isus svojim učenicima: „Pazite! Bdijete jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakome svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije. Bdijete, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: „Bdijete!“[9] da bismo se održali u tom stanju bdijenja, potrebno je boriti se, jer je svaki čovjek sklon živjeti pogleda uprtog u zemaljska dobra. Naročito u ovo doba Došašća „pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“,[10] da ne izgubite pogled na onu nadnaravnu dimneziju koju moraju imati svi naši čini. Ovo stražarenje nad samim sobom sv. Pavao uspoređuje s dobro naoružanim vojnikom koji se ne da iznenaditi.[11] „Samo što taj protivnik, naš neprijatelj, otkud god može, nastoji naštetiti, a budući da on nije neoprezan, nemojmo biti ni mi.“[12]
Bit ćemo na oprezu ako brižno njegujemo svoju osobnu molitvu i tako odstranimo mlakost koja bi uništila u nama stremljenje k svetosti. Ostat ćemo budni ako ne zanemarimo i mala mrtvljenja koja nas održavaju spremnima za Božju stvarnost. Ostat ćemo budni ako pažljivo vršimo ispit savjesti koji će nam pokazati ono što bi nas – a da toga nismo ni svjesni – moglo udaljiti od našega puta. „Braćo, „govori nam sv. Bernard, „vama, kao i djeci, Bog daje ono što je skriveno mudracima i učenjacima: istinske putove spasenja. Razmišljajte o njima i s najvećom pozornošću, udubite se u značenje ovoga Došašća, posebno obratite pozornost tko je taj koji dolazi, otkuda i gdje stiže, radi čega, kad i kojim putem ide. To je spasonosna znatiželja. Sveopća Crkva ne bi takvom skrušenošću slavila Došašće kada ono ne bi nosilo u sebi veliko otajstvo.“[13]
„K tebi, Gospodine, uzižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće“ čitamo danas u ulaznoj pjesmi. Sveta Marija, Nada naša, pomoći će nam da u ovo doba Došašća postanemo bolji. Ona s dubokom sabranošću čeka rođenje svojega Sina, koji je Mesija. Sve njezine misli upravljenje su Isusu, koji će se roditi u Betlehemu. Uz nju će nam biti lako pripraviti i našu dušu da nas dolazak Gospodina ne zateče nespremne i zaokupljene neznačajnim mislima.
[1] Zborna molitva sv. mise.
[2] Usp. R. A. KNOX, Homilija o Došašću, 1947.
[3] Iv 1,11
[4] Rim 13,11
[5] Pripjevni psalam ponedjeljka Prvoga tjedna Došašća
[6] 1 Iv 2,16
[7] SVETI JOSEMARIA ESCRIVA, Susret s Kristom, UPT Đakovo 2005.,5-6.
[8] Pripjevni psalam sv. mise, ciklus C;Ps 25.
[9] Mk 13,33-37. Evanđelje svete mise, ciklus B
[10] Lk 21,34
[11] Usp. Ef 6,14sl.
[12] SVETA TEREZIJA AVILSKA, Put k savršenosti, 19,13
[13] SVETI BERNARD, Propovijed o šest vidova Došašća, 1.
Preuzeto: FRANCISCO FERNANDEZ-CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, Zagreb,Verbum, 2010.
Photo: glennpackiam.typepad.com
Dodajte komentar