Sinoda biskupa koja se ovih dana održava u Vatikanu pod okom pape Franje poprilično je žučna i bučna, a tema joj je brak i obitelj, s naglaskom na rastavljene i ponovno oženjene/udane, kakvih je u Katoličkoj crkvi sve više i više. Govori se o potrebi zauzetije priprave mladih za ulazak u doživotno bračno partnerstvo. Međutim, kako osokoliti mlado čeljade pred dramom pitanja koje si neminovno postavlja: kako danas ostati vjeran obećanjima danim jednoj osobi dok ih „smrt ne rastavi“? Doživotna obećanja strašnija su od smrti!
Kao mali prilog promišljanjima o ovim temama ističem prinos francuskog filozofa Fabricea Hadjadja, židovskog obraćenika na katoličanstvo. U svojoj knjizi „Dubina spolova – mistika tijela“ progovara o vjernosti kroz tri modela življenja partnerstva koja opstoje od početka čovječanstva do danas. Prvi model utjelovljen je u mudrom kralju Salomonu. On je imao 700 žena i 300 inoča (1 Kr 11,3). Očito, bio je sportaš. Mir s okolnim narodima ostvarivao je u bračnoj postelji. Spajanje spolova moglo je više nego objava rata ili mirovna konferencija. Međutim, uz tolike žene koje je morao zbrinuti, i tolike narode, samo jedan Bog više mu nije bio dovoljan. Ni samo jedno srce. Nadolaskom noći, koliko premišljanja da vidi koju uzeti? Koliko muke da nijednu ne povrijedi i da ne potakne u svojem domu vrlo opasna duga čekanja! Vjerojatno je morao upotrijebiti svoj glasoviti razbor da se izvuče iz te petljanije; možda jasnim rasporedom u kalendaru, s jednako vremena za svaku. Nije više imao pravo birati. Trebalo je poštovati rokovnik zarad „mira u kući“. Vjerujem da je, iscrpljen, sanjao o celibatu… Kako osuditi mnogoženca? Svoju kaznu već ima.
Drugi model, danas prisutniji, pokušava ispraviti nedostatke prvog. Francuski filozof govori o manje ubojitom i udobnijem mnogoženstvu. Naime, zašto ići u općinu ili pred oltar? Zašto se opterećivati administracijom? Neprestano se mijenjamo, kao i ostala priroda. Kako prolazni osjećaj ustaliti obećanjem? Dođe dan kad je više ne volim i kad me privuče neka druga. Obećanje koje se daje sklapanjem braka jest posao između nasamarenih. Stranke tu nazočne sutra će biti druge. Razuzdanika prisiljavaju da bude vjeran svojemu tako nestalnom srcu. Uostalom, oni koji su u braku mogu biti gori od rastavljenih, a oni u redovništvu, bez Božje milosti, gori od bludnika. Prema tome, ostaje mi biti vjeran jedino svojoj nevjernosti.
Treći model, kojeg predlažemo, pokazuje kako se istim gore navedenim premisama mogu preokrenuti svi ti argumenti. „Ne uranja se nikada dva puta u istu rijeku“, u redu, ali tada ne legne se nikada ni dva puta s istom ženom. Zašto je mijenjati ako se ona sama po sebi mijenja? A jedino ta promjena pravi je rast, bogat novínom. Uostalom, ako se moja supruga mijenja istodobno kada i ja, zašto je ne volim ljubavlju koja je uvijek nova? U njoj, ljubit ću mladu, zaručenu, ženu, glumicu, majku, gospođu, staricu, ona koja je mrtva, uskrsla… Dok s jednom studenticom, zatim drugom, zatim s mnogima, ne bih imao toliko žena, barem u poretku koji stoji uspravno. Uvijek će to biti jedna te ista, dosadno nepromjenjiva.
„Imao sam prijatelja koji se nije htio ženiti“, pripovijeda J. Paulhan. „On mi je govorio: ‘Kad se oženiš moraš se odreći svih žena, osim jedne.’ Znao sam kako mu odgovoriti: ‘Kada se čovjek ne oženi, odriče se svih žena, plus jedne’“. No, postoji još stvarniji odgovor, kojeg predlaže Hadjadj: „Kada se muškarac oženi, prima sve žene, u jednoj.“ Samo kršćani u sakramentalnom braku su istinski „poligamisti“, ljubeći uvijek drugačijeg, novog i su/vremenog supružnika.
Tekst: vlč. Dragan Muharem
Dodajte komentar