Htio bih vas, dragi čitatelji, podsjetiti da su ovi dani od Božića do Sveta Tri Kralja u Zagrebu i okolici, a nadam se i diljem svijeta, obilježeni čestitanjem. Svetopisamski ulomci koje čitamo u liturgiji ovih dana puni su pokreta. Svi nekud idu, žure, nešto nose, čeznutljivo gledaju naprijed. Često se ponavlja pripjev: “Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega!” Zvjezdano nebo pokazuje zemaljskim putnicima pravce kretanja. No ta svijetla nebesa čine čudesa. Pojavljuje se posebna zvijezda. Nju vide Tri Kralja tražitelja i “po njoj su tako spoznali lako štalicu“.
To čestitarenje je imalo svoje znakove. U središtu pozornosti su Zvezdari. Znak je zvijezda. Nju nose, nekad davno, tri muža; kasnije, ponegdje još i danas, djeca. Trojica njih. Zvijezda je složena na starom rešetu. Ono je s jedne strane presvučeno tankim platnom ili papirom. Na njega je pričvršćena slika jaslica. S nutarnje strane pričvršćuje se svijeća. Važan je i držak na kojem se sve to skupa nosi i može se podići iznad glava zvezdara-čestitara. Zvezdari bi se upućivali u predvečerje. Išli bi od kuće do kuće. Na osvijetljen prozor kuće prislonili bi svoju plamteću zvijezdu i na znak zvončića, kojega je nosio zvezdar-zvonar, otpočinjala bi pjesma. Božićna himna “Narodi nam se Kralj nebeski!” a potom “Oj sveti Tri Kralji, oj blažen vaš dan, kad s neba na zemlju bil Isus poslan.” Zadnja kitica te pjesme davala je domaćinu na znanje da je čestitanje završeno i da Zvezdari čekaju dar. “Ovoj pesmici je konec i kraj, podajte nam dare da idemo v kraj“. Tada bi se otvorio prozor i domaćin bi zvezdaru blagajniku dao novčani darak.
Evo dražesne slike običaja koji je manje-više postao prošlost. Znakovi čestitarenja su zvijezda, zvončić, dar i sami čestitari.
Na prvom mjestu je čovjek. On je čestitar – zajedničar radosti koja se čuje, koja po zraku zvoni. Tu radost čovjek ne dijeli samo s ukućanima, već svi “lete s pjesmom radosnom” jedni drugima ususret da bi zajedno uživali, kako kaže pjesma: “O čovječe, to promisli što učini Otac Višnji. Sinak njegov, Dijete milo, za sve nas se porodilo!” A onda se svi pitaju opet stihom stare pjesme: “Kaj je semu tomu zrok?” Tu se javlja drugi važan znak. Zvijezda. Plamteća. “Kraljima zvijezda u Betlem kaže stazicu.” Zvijezda večernjica, zvijezde noći, zvijezda danica kažiputi starih. Tko ih je poznavao, lako je stizao cilju. U tmine svijeta sišle je zvijezda od iskona, zasjala je na nebu Mudraca. Njezin sjaj nije odgovarao sjaju jeruzalemskih dvora, već sjaju srca i očiju djeteta u štali u Jaslama.
“O sretna zvezdica, kaj svetlila vam, kad Sinka Devica rodila je nam.” Onda nezaobilazni zvončići. Srebrni njegov glas najavljuje početak nečeg važnog, nastaje tajac, a onda pukne pjesma. Široka, starinska. Ne smijemo zaboraviti niti dar. Darek. Najveći je dar da čovjek dođe k čovjeku. U susretu se rađa ljubav, jer Ljubav Božja prevelika primi pravu put čovjeka. Kad smo se vraćali s čestitarenja, našega zvezdarenja, doma su nas pitali jesu li nas svi primili, a ne koliko smo dobili ili zaradili. Iako za djecu ni to nije beznačajno.
Danas me više zanima onaj prvi dio pitanja, jesu li nas svi primili. Za Isusa je rečeno: “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” .
Dragi ljudi, čestitarsko je vrijeme. Moguće još imate svojih koje niste primili ili onih kojima bi sunce zasjalo da im dođete. Očistite svjetiljku, zvijezdu srca i ona će vam pokazati stazicu po kojoj ćete doći u štalicu i naći jedni druge. Ljubav, Boga našega.
Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA; o. Vjenceslav Mihetec OCD; Karmelska izdanja; Zagreb
Foto: pixabay.com
Uredio: dr. med. Knezi Nikola
Dodajte komentar