Želja za moći i slavom najčešći je način ponašanja onih koji ne uspijevaju izliječiti sjećanje na svoju povijest, a možda i zbog toga ne prihvaćaju ni raditi za sadašnjost
Izliječimo sjećanje na svoju povijest kako bismo gradili sadašnjost – rekao je danas papa Franjo pred više od 100 tisuća vjernika u Santakos Parku, u Kaunasu, na prvoj misi tijekom svojeg apostolskog pohoda Litvi i drugim baltičkim zemljama.
Moramo biti Crkva koja izlazi, ne smijemo se bojati izići i trošiti se, pa i onda kada nam se čini da nestajemo; ne smijemo izgubiti najmanje, zaboravljene i one koji žive na periferijama društva. Moramo izliječiti sjećanje na svoju povijest, na Sibir, na geta u Vilniusu i Kaunasu, na okupaciju i deportaciju kako bismo gradili sadašnjost – rekao je Papa u propovijedi, te se posebno osvrnuo na evanđelje današnje liturgije koje govori o Isusu kako poučava svoje učenike.
Isus je želio da njegovi učenici obnove svoj izbor, znajući da nasljedovanje obuhvaća trenutke kušnje i patnje – rekao je Sveti Otac i naglasio – Kršćanski život uvijek prolazi kroz trpljenje te često izgleda kao da tome nema kraja. Prošle generacije imale su utisnuto u pamćenju vrijeme okupacije i deportacije. Trpjeli su zbog onih koji se nisu vraćali, trpjeli su sramotu potkazivanja i izdaje.
Koliki bi od vas mogli govoriti o svojoj povijesti ili o povijesti nekog rođaka; koliki su od vas osjetili da je popustila vaša vjera, jer Bog nije došao obraniti vas, jer nije bilo dosta ostati vjerni kako bi On zahvatio u vaš život – rekao je papa Franjo i dodao – Kaunas poznaje tu stvarnost, to može posvjedočiti i cijela Litva dok drhti samo na spomen Sibira, geta u Vilniusu i Kaunasu.
Citirajući apostola Jakova koji govori o onima koji “žude, ubijaju, zavide, bore se i ratuju”, Papa je objasnio da učenici nisu htjeli da im Isus govori o trpljenju i križu, nisu htjeli ništa znati o kušnjama i tjeskobama. Vraćali su se svojim kućama raspravljajući tko je najveći.
Želja za moći i slavom najčešći je način ponašanja onih koji ne uspijevaju izliječiti sjećanje na svoju povijest, a možda i zbog toga ne prihvaćaju ni raditi za sadašnjost – istaknuo je papa Franjo i rekao – Zato se raspravlja o tome tko je najviše zasjao, tko je u prošlosti bio najčistiji, i tko ima više prava na povlastice od drugih.
Tako „poričemo svoju povijest” – rekao je Sveti Otac i nastavio citirajući „Evangelii Gaudium“ – koja je slavna ukoliko je povijest žrtve, nade, svakodnevne borbe, trošenja života u služenju, i u ustrajnosti u napornom radu. Neplodno i isprazno ponašanje je ono koje odbija sudjelovati u izgradnji sadašnjosti gubeći doticaj sa stvarnom patnjom svojega vjerničkog naroda.
Ne možemo biti poput onih duhovnih “stručnjaka” koji sude samo izvana i provode cijelo vrijeme govoreći o tome “što bi trebalo učiniti”. Prije nego što je počeo govoriti učenicima, Isus je stavio dijete u sredinu. Koga će staviti u sredinu ovdje? – upitao je Papa i nastavio – Tko su ti najmanji i najsiromašniji među nama koje moramo prihvatiti? Tko su ti koji nam ništa ne mogu vratiti, ni zahvaliti za naše napore i odricanja? Možda su to etničke manjine našega grada, ili nezaposleni koji su prisiljeni iseliti? Možda su to usamljene stare osobe, ili mladi koji ne nalaze smisao u životu jer su izgubili svoje korijene?
Ako su oni u sredini, nitko se ne može pretvarati da ih ne vidi, nitko ne može tvrditi da je to odgovornost drugih – pojasnio je Sveti Otac i istaknuo – Moramo biti Crkva koja izlazi, koja se ne boji izići i trošiti, pa i onda kada nam se čini da nestajemo, ne smijemo izgubiti najmanje i zaboravljene i one koji žive na periferijama društva. Ali, trebamo biti svjesni da će taj „izlazak“ u nekim slučajevima zaustaviti naš korak; moramo znati staviti na stranu tjeskobe i hitne potrebe kako bismo mogli gledati u oči, slušati i pratiti one koji su ostali na putu.
Prihvatimo Isusa u njegovoj riječi, u euharistiji i u malenima kako bi On pomirio naše sjećanje i pratio nas u sadašnjosti koja nas nastavlja oduševljavati svojim izazovima i znakovima koje nam daje; kako bismo osjećali kao svoje, radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena, osobito onih siromašnih i koji trpe; kako bismo bili solidarni s ljudima ovoga grada, cijele Litve i s njezinom poviješću. Želimo darovati svoj život u služenju i radosti, te tako upoznati sve da je Isus Krist naša jedina nada – zaključio je papa Franjo.
Izvor: radiovatican. va (Alessandro Di Bussolo, Ivica Hadaš – Vatikan)
Dodajte komentar