Prva točka Papinog boravka u New Yorku, nakon susreta s beskućnicima u Washingtonu, bila je sinoćnja (24. rujna) molitva večernje s osobama posvećenoga života u katedrali sv. Patrika. Prije homilije, Sveti je Otac izrazio blizinu muslimanski vjernicima povodom tragedije u Meki, gdje je za vrijeme hadža ubijeno više od 700 osoba, a još više ih je ozlijeđeno. U propovjedi je istaknuo da su zahvalnost i predan rad dva stupa duhovnoga života te je okupljene upozorio na opasnost svjetovnih ugoda.
Papa je, kao i na susretu s biskupima u Washingtonu, progovorio o skandalu zlostavljanja djece u Crkvi u Sjedinjenim Državama. Znam da ste vi, kao svećenici usred Božjeg naroda, mnogo propatili u ne tako davnoj prošlosti, osramoćeni zbog svoje braće koji su ranili i sablaznili Crkvu, i to u njezinim najranjivijim članovima – rekao je papa Franjo.
Istaknuo je zatim da se svećenik treba kloniti svjetovnih ugoda. Da bi se stvari vidjele i vrjednovale iz Božje perspektive, potrebno je stalno obraćenje na prvo vrijeme poziva, kao i velika poniznost. Kako je rekao Papa, križ nam pokazuje drukčiji način vrjednovanja uspjeha. Preveliko pouzdanje u zemaljske stvari može zamagliti snagu svakodnevnog Božjeg poziva na obraćenje, na susret s njime. Malo po malo umanjuje naš duh požrtvovnosti, odricanja i radišnosti.
Odmor je potreban, kao što su potrebni i trenuci razonode – napomenuo je papa Franjo – ali moramo se naučiti odmarati na takav način da to produbljuje našu želju da velikodušno služimo. Blizina siromasima, izbjeglicama, seliocima, izrabljivanim osobama i starima koji pate od osamljenosti, blizina zatvorenicima i tolikim drugim Božjim siromasima naučit će nas drukčijoj vrsti odmora, koja je više kršćanska i velikodušna – kazao je Sveti Otac.
Papa je Franjo zatim izrazio zahvalnost redovnicama u Sjedinjenim Državama. Što bi Crkva bila bez vas, snažnih žena, boraca, s duhom hrabrosti koji vas vodi na prvu crtu naviještanja evanđelja – upitao je retorički, ističući svoj „veliki hvala“ sestrama i majkama američkog naroda. Kako je napomenuo na kraju, osoba posvećenoga života zrači „trajnim zadovoljstvom“ u svojem pozivu. Zbog toga je potaknuo da se okupljeni sa zahvalnošću sjete prvog trenutka svojeg zvanja, kao i mnoštva od tada primljenih milosti, ali iznad svega da u pamćenju drže susret s Isusom Kristom.
Dodajte komentar