Vjera Papa govori Papa – Oče naš ne daj da padnemo u napast malodušnosti
Papa govori Vjera

Papa – Oče naš ne daj da padnemo u napast malodušnosti

Sveti je Otac jučer u 17 sati, po našem vremenu, slavio svetu misu na stadionu «Venusiano Carranza», s biskupima, svećenicima, sjemeništarcima te s osobama posvećenog života. Njegovu propovijed dajemo u cijelosti:

Postoji izreka među nama koja kaže: “Reci mi kako se moliš, a ja ću ti reći kako živiš; reci mi kako živiš, a ja ću ti reći kako moliš”; jer pokazujući mi kako se moliš, naučit ću otkriti živoga Boga, i pokazavši mi kako živiš, naučit ću vjerovati u Boga kojemu se moliš, jer naš život govori o molitvi i naša molitva govori o našem životu. Moliti se uči, kao što učimo hodati, govoriti, slušati. Škola molitve je škola života i škola života je mjesto gdje pohađamo školu molitve.

Sv. Pavao je, svom ljubljenom učeniku Timoteju, kada ga je učio ili poticao ga da živi vjeru, govorio: “Sjeti se svoje majke i svoje bake.” A studenti su me, kad bi ulazili u sjemenište, mnogo puta pitali: “Oče, htio bih moliti dublje, više misleno…”. “Gledaj – odgovorio sam – nastavi moliti kao što su te naučili kod kuće. A onda, postupno, tvoja će molitva rasti, kao što raste i tvoj život.” Moliti se uči, kao i u životu.

Isus je svoje htio uvesti u otajstvo života, otajstva svojega života. Pokazao im je jedući, spavajući, ozdravljajući, propovijedajući, moleći se, što to znači biti Sin Božji. Pozvao ih je da sudjeluju u njegovu životu, njegovoj intimnosti, a dok su bili s njime, učini da su u njegovu tijelu, dodirnuli život Oca. Učinio je da su iskusili u njegovu pogledu, u njegovom hodu, snagu i novost; da mogu govoriti: “Oče naš”. U Isusu taj izraz – “Oče naš” – nema “okus” rutine ili ponavljanja. Naprotiv ima okus života, iskustva autentičnosti. Znao je kako živjeti moleći i moliti živeći, govoreći: “Oče naš”.

Nas je pozvao da činimo isto. Naš prvi poziv je: steći iskustvo milosrdne ljubavi Oca u svom životu; u svojoj povijesti. Njegov prvi poziv bio je uvesti nas u ovu novu dinamiku ljubavi, posinjenja. Naš prvi poziv je da naučimo reći “Očenaš”, kao što je Pavao insistirao: “Abba” (“Tata”). “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” Pavao kaže: jao meni! Jer evangelizirati – nastavio je – nije čast nego potreba (1 Kor 9,16).

Pozvao nas je da sudjelujemo na njegovu životu, na božanskom životu: jao nama, redovnicima, redovnicama, svećenicima, bogoslovima, biskupima – jao nama ako ne dijelimo to iskustvo; ako nismo svjedoci onoga što smo vidjeli i čuli, jao nama. Nismo niti želimo biti puki božanski uposlenici; nismo niti želimo ikad biti puki zaposlenici „Božjega poduzeća“, jer smo pozvani na sudjelovanje u njegovom životu; pozvani smo ući u svoje srce, u srce koje moli i živi govoreći: “Oče naš”. A što je poslanje, ako ne govorimo svojim životom – od početka do kraja, kao naš brat biskup, koji je umro prošle noći [jedan biskup je stvarno preminuo tijekom noći prije jučerašnje mise i Papa ga se spomenuo, ali nije rekao ime] – što je poslanje, ako svojim životom ne govorimo: “Oče naš”?

Tomu se našem Ocu obraćamo svaki dan moleći i kažemo mu, u nekoj od situacija: „ne daj da upadnemo u napast“. Sam je Isus to činio. Molio se da mi, njegovi učenici – jučerašnji i današnji – ne bismo pali u napast.

Koja nas kušnja može spopasti? Koja nam od napasti može javiti ne samo u sagledavanju stvarnosti, nego i u življenju iste? Koja nam napast može doći iz okruženja u kojemu često vlada nasilje, korupcija, trgovina drogom, prijezir prema dostojanstvu osobe, ravnodušnost pred patnjom i nesigurnost? Koja nam kušnja može uvijek iznova doći – mi koji smo pozvani na posvećeni život, na svećeništvo, na biskupstvo; koju napast možemo imati pred svim tim, pred stvarnošću koja izgleda kao da je postala nepokretni sustav?

Mislim da bismo je mogli sažeti u jednu jedinu riječ: malodušje. I pred njom nas može svladati jedna od omiljenih đavlovih smicalica: malodušje. – znamo kazati: “A što možemo učiniti? Život je takav!”. Malodušnost nas paralizira, priječi nam ne samo da hodimo naprijed, nego i da pokažemo put; ne samo da nas plaši, nego nas i zatvara u naše “sakristije” i prividne sigurnosti; malodušnost koja ne samo da nas sprečava naviještati, nego nas priječi slaviti: oduzima na radost, radost hvale. Malodušnost nas ne samo priječi u planiranju, nego nas drži da ne „riskiramo“ i promijenimo stvari. Zbog toga: Oče naš, ne daj da padnemo u napast.

Kako je dobro što se, u vrijeme kušnje, možemo sjećati! Kao što nam pomaže promatrati “drvo” (križ) po kojemu smo učinjeni. Nije sve započelo s nama, a neće sve s nama ni završiti; zbog toga, koliko je dobro obnoviti povijest koja nas je dovela dovdje.

I u tome prisjećanju ne možemo zanemariti nekoga tko je tako volio ovo mjesto da se učinio sinom ove zemlje. Netko tko je za sebe znao reći: „Uzeše me iz pravosuđa i postaviše me za poglavara nad svećenstvom, zbog mojih grijeha. Mene, beskorisnog i upravo nesposobnog da iznesem tako težak teret; mene koji nisam znao koristiti vesla – mene izabraše za prvoga biskupa Michoacána” (Vasco Vázquez de Quiroga, Pastoral Letter, 1554).

Želim se s vama prisjetiti ovog evangelizatora, poznatog i kao “Tata Vasco”, kao “Španjolca koji je postao Indijanac”. Zbilja koju su živjeli indiosi Purhépechas koju je opisao kao “prodane, ponižene i beskućnike koji lutaju po trgovima, skupljajući komadiće kruha sa zemlje”, daleko od toga da ga je dovela do lijenosti i malodušja, štoviše trgnula je njegovu vjeru, pokrenula mu život, ganula srce i potaknula ga na ostvarenje raznih inicijativa koje su bile poput “svježega zraka” posred te stvarnosti, tako paralizirajuće i nepravedne. Bol i patnje njegove braće i sestara postala je molitva, a molitva ga je dovela do odgovora. Tako je među Indiosima dobio ime “Tata Vasco”, što na purépechas jeziku znači: “tata Vasco”. Oče, tata, tatica, Abba …

To je molitva; to je izraz na koji nas je Isus pozvao. Oče, tata, Abba, ne dopusti da padnemo u napast malodušnosti; ne daj nam da padnemo u napast lijenosti; da ne padnemo u napast gubitka sjećanja, ne dopusti da zaboravimo na svoje prethodnike koji su nas svojim životom naučili reći: “Oče naš”.

Preuzeto: Radio Vatikan

Photo: @OSS_ROM

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.