Mudr 7,7.11
Mudrost, kao Božji dar, razlikuje se od pojedinih vrsta znanja po tome što ona omoguće čovjeku uvijek izabirati dobro koje vodi u puninu života. Ne rješava pojedina tehnička pitanja – za koja uostalom postoje specijalizirane znanosti i umijeća – nego pitanje cijeloga života: kako postići sklad sa sobom, sa svime što jest i sa Izvorom svega? Autor Knjige Mudrosti ostaje na liniji drevne mudrosne tradicije da tko nalazi Mudrost, nalazi život. Zbog toga je već i sama pomisao na nju, mudrost savršena. Salomon iznosi kako je došao do Mudrosti te kasnije njezinu narav, podrijetlo i djelatnost. Razlog njezinih neusporedivih svojstava jest u tome što je ona savršena slika Božja, iz Njega izvire čista i neokaljana odražavajući Njegovo bogatstvo i dubinu. Stoga se do nje dolazi uzdizanjem duha u Božje visine. Očigledno, potrebno je napuštanje ovosvjetskih kriterija i otvaranje višnjim nadahnućima. Nitko rješenje ne može sam sebi dati nego ga može primiti. Zbog toga je ona vrjednija i od najvrjednijih ovozemaljskih dragocjenosti – one mogu doprinijeti popravku tek nekih segmenata, a ona liječi i oživljuje cijeli život. Čak je i sve zlato pred njom kao malo pijeska. Nijedna vidljiva stvarnost s njom se ne može usporediti jer ona je bila Božji arhitekt pri Stvaranju. Što god je velebnog u materijalnoj stvarnosti zapravo je odraz njezina genija! Naravno, ona ne može biti u suprotnosti sa dobrima ovoga svijeta jer njezin su plod. Pojedina dobra ne samo da joj ne mogu konkurirati nego se bez Mudrosti ne mogu ni ostvariti kao dobro za čovjekov život. Tek usvajanjem Mudrosti čovjek se na pravi način otvara i približava dobrima ovoga svijeta. Salomon je svjestan da tek nakon što je zatražio prvo nju, Gospodin ga je obdario i svim drugim dobrima.
Mk 10,17-30
Čovjek pred Isusom sve ima: imanje, uredno obdržavanje Božjih zapovijedi… Ipak, nešto mu manjka, osjeća nekakav nemir, traži… Želi čuti da li život koji živi jest pravi život, ili nije? On želi istinu, a da li će biti u stanju podnijeti je? Duhovnost nije bezopasna pustolovina. U Isusu naslućuje izvrsnog Učitelja: što mi je činiti da baštinim život vječni? Pozna svoju vjeru, zna da se život baštini a ne zarađuje; ne može se zaslužiti. Ipak, svjestan je da treba nešto činiti – treba se ispravno postaviti prema daru i dolično ga primiti. Što mi je činiti? Isus mu nabraja zapovijedi, ali ne navodi prve tri! Dovoljna je ljubav prema čovjeku, jer ako netko ne ljubi ljude koje vidi, kako bi mogao ljubiti Boga koga ne vidi? Kako se može ljubiti Boga a ne dijeliti s Njim ono što čini za ljude?
Sve sam to obdržao! Čudno! Nešto ipak nije u redu! Je li moguće da netko vrši volju Božju a može osjetiti da mu još nešto bitno manjka? Evanđelje nam želi reći da se upravo to događa s ovim čovjekom jer Isus ozbiljno prihvaća njegovu korektnost u vršenju volje Božje; čak ga je zavolio. Dakle, bio je u redu. Ali ne i miran! Drhti od svetog nemira, onog koji se javlja ne kad je učinjeno nešto što ne valja, nego se javlja zato što nešto nije učinjeno! Tamo gdje nije bilo poleta i hrabrosti da se nešto učini! Želi hrabrije dane, daleka obzorja… Gospodine, što mi manjka? Isus je Učitelj želje, onaj koji poučava ljubiti one odsutnosti koje nam daju živjeti (Rilke). Paradoksalno, mi živimo od odsutnosti, od onoga čega nemamo (E. M. Ronchi). Gledajući realno, malo je toga što je zaista neophodno da bismo živjeli, a puno toga je što oko sebe gomilamo (nek’ se nađe!), ali nas poslije ne veseli. Živeći usred svojih gomila, ne veselimo im se nego živimo od onoga čega još nemamo; naprijed nas vuče ono što još ne postoji oko nas, ono što još ne posjedujemo.
Jedno ti nedostaje! Riješi se onoga što imaš; odbaci sve one gomile i ostavi samo neophodno. Ne samo novac nego sve što imaš; od svega se treba znati distancirati i sve podijeliti s ljudima oko nas – i vrijeme, zdravlje, talente. Isus nije protiv imanja, nego je za to da se gomile podijele onima kojima će doista poslužiti. Ne dati malo ili više, nego moći se odlijepiti od svega da bi učenik bio slobodan a da siromah dobije ono neophodno. Imućnik se na tu riječ smrkne, ode žalostan. I za cijeli život će ostati častan, ispravan, ali žalostan! Obdržat će sve zapovijedi, ali neće imati radosti jer je izabrao gomile koje ga ni do sada nisu veselile a odrekao se slobode i hoda u nove horizonte, bez čega nema radosti. Sad je jasno da je i zapovijedi živio zgrćući poput gomila, a bez ulaska u duboko značenje pojedine od njih. Naime, svaka od njih proizlazi iz ljubavi prema čovjeku. Zato su rabini naučavali da je radost u samom vršenju zapovijedi a ne u nagradi koja se potom dobiva. Onaj tko je ušao u izvor zapovijedi i napaja se ljubavlju Božjom, u samom razmatranju i vršenju zapovijedi doživljava kontakt s radošću.
I šta kad se sve ostavi? Sve se dobije, ali drugačije. Ništa Gospodin ne daje da bi oduzeo. I zato, kad Petar bude Isusu postavio pitanje što će dobiti oni koji su sve ostavili i pošli za njim, čut će odgovor: imat ćeš sto puta više i braće i sestara i majki i sinova, kćeri… Život se tada ispunja licima i pravim odnosima, kao što se licima ispunila Zakejeva kuća kad je ono što ima dao ljudima. Sve je uložio za život i život će njemu dati više nego je mogao zamisliti. Ići za Isusom nije poziv na žrtvu nego na umnoženje života – ostaviti sve da bi se sve i primilo zahvaljujući drugačijoj kvaliteti življenja. Bez gomila a ipak dublje i bogatije!
piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić
Dodajte komentar