Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice.Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. To je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska do zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.Svake se večeri čovjek vraćao kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan potrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo ga je savjetovati: »Već predugo guraš taj kamen i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš ni radi čega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti.« Tako je, uvjerivši ga da je zadatak nemoguć i da je osuđen na propast, učinio da čovjek izgubi gotovo svu srčanost i hrabrost. »Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?« mislio je. »Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.« I tako je to namjeravao učiniti, no ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. »Gospodine«, reče, »dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu svoju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?« Sažalivši se, Gospodin mu odgovori: »Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom snagom, što si i uradio. Ni jednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?« »Pogledaj se. Tvoje ruke su snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. Unatoč otporu ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio.« »Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.«
Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo upotrijebiti vlastiti um kako bismo odgonetnuli što on želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.
(preuzeto iz časopisa za promicanje redovničkog života Susret, broj 5, godina III., 2015.)
Piše: Jelena Pinter
Photo: www.besplatne-slike.net
Dodajte komentar