Koliko nas vežu neki liturgijski propisi? Može se steći dojam da neki (mlađi) svećenici olako čine nešto mimo propisa ili da se neki (stariji) svećenici isuviše drže nekih propisa (gdje ih samo pronađu?) Evo jednog zanimljivog primjera. U Prethodnim napomenama Misala Pija V. (važećeg do liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora) u poglavlju gdje se opisuje način na koji se svećenik oblači za misu u br. 3 doslovno stoji: Tum Alba induitur, caput submittens, deinde manicam dexteram brachio dextero, et sinistram sinistro imponens. Daje se, dakle, naputak svećeniku da prilikom oblačenja albe treba staviti desnu ruku u desni rukav, a lijevu u lijevi. Danas nam ovakva odredba može doista izgledati smiješno. Izraz je to rubricizma koji je nastupio s tridentinskom reformom. Naime, da bi spriječila zloporabe i praznovjerja i općenito nerede koji su znali nastupiti u liturgiji, Crkva je nakon Tridentskog sabora u liturgijskim knjigama sve, baš sve strogo propisala. Svećenik je samo trebao valjano obdržavati rubrike, i sve bi bilo u redu. Time se, u vrijeme velikih potresa u Crkvi koje je bila izazvala reformacija, sačuvala ispravnost i dostojanstvo katoličke liturgije. Ali je to imalo i svoju slabiju stranu: liturgija se zaključala i okamenila u svojim propisima – rubrikama. I doista, listamo li u našem katoličkom tisku predkoncilske članke koji govore o liturgiji, zapazit ćemo kako se često obrađuju određeni casusi – kako shvatiti i provoditi određene rubrike. Liturgija se tako i shvaćala: važno je bilo poznavati rubrike i u potpunosti obdržavati.
Tako je bilo i u studiju teologije: naučiti točno sve liturgijske propise. U šali se znalo reći da je smisao liturgike naučiti bogoslove koliko svijeća treba biti na oltaru. I onda, nakon Drugog vatikanskog sabora počela se studirati liturgika ozbiljnije i šire. Čemu? Zar ne piše sve u Misalu i u Obredniku? I danas znam čuti pitanje s ovog područja: Smije li se učiniti ovako ili onako; Je li dopušteno… I mlađi svećenici su koji puta u nedoumici može li se npr. u misama s djecom ovako ili onako… Netko bi i pomislio da bi možda bilo zgodno otvoriti neku rubriku s pitanjima i odgovorima.
Današnja liturgika ide ipak nešto drugačijim pravcima. Nastojimo studiratitemelje liturgije: teologiju liturgije, da bismo vidjeli teološku utemeljenost i smisao pojedinih liturgijskih slavlja. Studiramo i povijest liturgije da bismo vidjeli kako se razvijao pojedini obred, pogotovo da bismo onda mogli razlikovati bitno od nebitnog, Tradiciju od tradicija. Studiramo i liturgijsku godinu da bismo vidjeli kako se otajstva našega spasenja ostvaruju i slave tijekom godine. Tako možemo npr. razumjeti zašto je vazmeno trodnevljeculmen et fons cijele liturgijske godine. Studiramo i svako sakramentalno slavlje, počevši od sakramenata inicijacije. Upoznajemo se i s blagoslovinama i s Časoslovom. Ukratko, pokušavao prodrijeti u smisao cijele liturgije, pokušavamo se suživjeti s Kristom nazočnim u svim liturgijskim činima, odnosno, pokušavamo nazrijeti što to Crkva slavi i želi izraziti pojedinim bogoslužnim činima.
I onda nam sami propisi neće biti toliko bitni, bolje rečeno, nećemo prilaziti liturgiji upravo od tih propisa, nego od nje same.
Zato je potrebno studirati liturgiju. Upravo u tome duhu pokušavamo odgojiti studente teologije. Da razumiju smisao i bit bogoslužja Crkve. U tome duhu onda, dalje, odgajamo i naše ministrante i vjeroučenike. Da nam liturgija bude i dostojanstvena i doživljena, a uvijek – katolička. U tome smislu nam puno mogu pomoći Prethodne napomene svih obrednika. Liturgijska je reforma u njima osobito vidljiva. Prethodne napomene redovito donose i teološko utemeljenje određenog liturgijskog slavlja, donose koji puta čak i neki povijesni pregled te, konačno, daju čak i neke modele, kao i mogućnosti prilagodbe.
Bogoslužje je za Crkvu osobito važno, jer upravo po njemu je Crkva Crkva. Zato nam je važno da doista bude odraz žive Crkve u kojoj se Krist neprestano prikazuje Ocu i cijelo njegovo Tijelo – Crkva zajedno s njim.
Tako danas proučavamo samu liturgiju, a liturgijski nam se propisi onda „sami kažu“.
Izvor: vjeraidjela.com – Vlč. Zvonko Pažin
Foto: Elvir Tabaković
Dodajte komentar