Već ovdje dobro bi došla savršena kontemplacija u kojoj bi nam Isus razjasnio što je to mjesto i kakvo je to mjesto gdje je njegov Otac. Velika je ova milost i nije dobro da se do takve milosti tako malo drži kao što to mi držimo izgovarajući te riječi bez razmišljanja.
Jako je važno znati što je to nebo i gdje treba tražiti našeg Presvetog Oca. Bog je posvuda, a jasno je, da tamo gdje je kralj da je i njegova pratnja. Nebo je tamo gdje je Bog; slava je tamo gdje je Njegovo Veličanstvo.
Sv. Augustin kaže da je Boga tražio na mnogim mjestima, a našao ga je u sebi samome.
Mislite li da je malo važno za rastresenu dušu spoznati ovu istinu i uvidjeti da joj nije potrebno ići na nebo zato da razgovara sa svojim Vječnim Ocem niti je potrebno govoriti glasno. Koliko god tiho govorili, tako je blizu da će nas čuti. Duši ni krila nisu potrebna zato da ga ide tražiti, već se samo treba povući u samoću i gledati ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu, nego s velikom poniznošću razgovarati s njime, moliti ga kao oca, iznositi mu svoje nevolje, tražiti od njega pomoć, shvaćajući da nije dostojna biti njegova kći.
Ovakav način moljenja mnogo brže sabire misao, to je molitva koja donosi sa sobom mnoštvo dobara. Zove se sabranost, jer duša skuplja sve svoje snage i uvlači se u sebe sa svojim Bogom, pa je brže poduči njezin božanski Učitelj i da joj prije molitvu smirenosti, nego na bilo koji drugi način.
Oni koji se na ovaj način mogu zatvoriti u ovo malo nebo svoje duše, gdje je onaj koji je stvorio i nas i zemlju prevaljuju mnogo za malo vremena. Tko nije tamo gdje bi se zabavljala vanjska čula, poput onoga je koji putuje nekom lađom pa s malo dobrog vjetra stigne na cilj za malo dana više.
Ako je sabranost istinska, ima stanovito djelovanje. Povlače se osjetila od izvanjskih stvari i nesvjesno se zatvaraju oči da se potakne vid očiju duše. U početku je teško i potrebno nam je puno truda, ali ako to provodimo nekoliko dana i uložimo napor, jasno će se vidjeti dobit. Gospodin hoće da u naknadu za vrijeme koje mu je dano, duša i volja imaju tu vlast, te da je samo time što duša dade znak da se hoće sabrati, poslušaju je osjećaji i povuku se u nju.
Računajmo, dakle, da je u nama palača neizmjernog bogatstva; cijela građevina od dragog kamenja, onakva kakva dolikuje takvom Gospodinu i da mi pridonosimo tome da bude takva, jer nema zgrade takve ljepote kao što je čista duša puna kreposti. Kada bismo bili svjesni toga da je u našoj duši tako veliki Kralj ne bi ga toliko puta ostavljali samoga, češće bi bili s njim i više bi se trudili da ne budemo tako prljavi.
Gospodin donosi sa sobom slobodu i ima moć učiniti našu malu dušu velikom palačom. Sve se sastoji u tome da mu se predamo sa svom odlučnošću. Budući da on neće prisiljavati našu volju, uzima ono što mu dajemo, ali ne daje Sebe u potpunosti, dok mu mi sebe ne damo u potpunosti.
Ako palaču ispunimo svjetinom i tričarijama ovoga svijeta kako će u nju stati Gospodin sa svojom pratnjom?
Okanimo se bojažljivosti, koje imaju neke osobe pa zato misle da su ponizne. Nije poniznost u tome da ne primamo milosti od Boga, već u tome da je primamo i shvatimo u kakvom nam preobilju dolazi, da se tome radujemo i budemo zahvalni.
Zgodne li poniznosti da ja imam Vladara neba i zemlje u svojoj kući, koji dolazi u nju da mi ukaže milost i da se raduje sa mnom, a da mu ja iz poniznosti ne htjednem ni odgovarati, niti biti s njime, ni uzeti ono što mi daje, već ga ostavljam samoga, te da mi još govori i moli me da ga prosim, a ja da iz poniznosti ostanem siromašna i čak da ga pustim da otiđe.
Ophodimo se s njime kao s ocem i kao s bratom, kao s gospodarom i kao sa zaručnikom; jedanput na ovaj, drugi put na onaj način, on će nam pokazati što trebamo činiti da mu ugodimo.
Uprimo oči u sebe i pogledajmo se iznutra i naći ćemo našeg Učitelja, koji nas neće iznevjeriti; dapače, što je manje izvanjske utjehe, veću će nam radost pružiti. Jako je milostiv pa one koji su ožalošćeni i zapostavljeni, nikada ne iznevjeruje, ako se uzdaju u njega. ( Ps 90,15 i 33,19; David 36,25 i 34,19)
Kad duša hoće unići u ovaj raj sa svojim Bogom, zatvara za sobom vrata cijelom svijetu. Moramo se osloboditi svega, zato da u nutrini stignemo do Boga čak i prilikom obavljanja raznih poslova.
Makar trajala samo trenutak ta pomisao da imamo u sebi društvo od velike je koristi, a Bog će dati osjetiti kad je tu. Na taj ćemo način vrlo smireno moliti usmeno, a to znači osloboditi se napora, jer nakon što ćemo se malo prisiljavati da budemo blizu Gospodinu, razumjet će nas i po znakovima. Vrlo je sklon oslobađati nas napora i nije prijatelj toga da sebi razbijamo glavu govoreći mu mnogo.
Gospodin će poučiti one koji to ne znaju, jer ne znamo što znači moliti sa zadovoljstvom dok nam to Gospodin ne pokaže i ne znamo kolika je korist od tog običaja povlačenja u sebe. Možemo, ako hoćemo, nikada se ne odvajati od tako dobrog društva.
Ništa se ne nauči bez barem malo truda.
Piše: s. Teodora Živković, OCDS, otacgerard.com
Foto: otacgerard.com
Dodajte komentar