John Henry Newman svoje prvo obraćenje datira u dob od 15 godina. Ono što ga je zapalilo bile su prije svega kalvinističke knjige i spisi. Posebno trajan utjecaj na njega vršila su dva djela posve oprečna karaktera: jedna je bila crkvena povijest, tijekom čijeg se čitanja osjećao “kao začaranim” dugim citatima iz spisa svetog Augustina i drugih crkvenih otaca. Već tada dobio je uvid da je u njima predstavljena vjera apostolske Pracrkve koju je utemeljio Krist. Drugo djelo bavilo se proročanstvima te je uvjerilo 15-godišnjaka u to da je papa Antikrist, kojega su predskazali Danijel u Starom zavjetu te kasnije Ivan i Pavao. Ovo uvjerenje toliko se duboko urezalo u Newmana (poput krive savjesti, kako je kasnije rekao), da ga se mogao otresti tek u dobi od 42 godine, premda ga je odavno pobio na razumskoj razini.
U proturječnosti ovih ideja iz mladosti kasnije je vidio korijen nutarnjih razračunavanja koja su ga gotovo rastrgala. Ovdje je s jedne strane bio uvjerljivi svijet vjere crkvenih otaca koji ga je ganuo. S druge je strane potvrđivao uvjerenje protestantskih autoriteta koji su tvrdili da od vremena Grgura I. (590.-604.) na Petrovoj stolici sjedi Antikrist te da je postreformacijski Tridentski sabor Rimsku Crkvu konačno izručio Antikristovoj vladavini. Newman je doista smatrao “pitanjem savjesti i otuda svojom dužnošću” slijediti ovaj službeni nazor Anglikanske crkve, premda su njegovi osjećaji proturječili tome.
Kao mladi muškarac Newman je na putovanju kroz Italiju ostao duboko zatečen ljepotom crkvi. I onih nekoliko liturgijskih bogoslužja kojima je slučajno prisustvovao, sa zahvalnošću je doživio kao puna duhovne utjehe, iako tada začudo nije niti pojmio da se tamo slavila sveta misa. K tome, vrlo rano ga se dojmio žar s kojim se Katolička crkva čvrsto držala apostolskog nauka i mnogih običaja rane Crkve, prije svega celibata, koji je za njega bez sumnje pripadao apostolskoj predaji. On sam se već sa 15 godina osjetio pozvanim na život u celibatu, doduše zbog zadaće širenja vjere, osobito kao misionar među poganima.
Njegov profesionalni put nije ga tada vodio u misije, već u naobrazbu duhovnog podmlatka Anglikanske crkve i u rad na njenoj duhovnoj obnovi. Nakon studija teologije i pomazanja za đakona 1824. g., postao je duhovnik i profesor na Oriel Collegu u Oxfordu, te je uskoro postao jednim od predvodnika religioznog pokreta koji je tamo nastao u godinama od 1833.-1839.
Newman je bio uvjeren da Anglikanska crkva čvrsto počiva u kršćanskoj tradiciji. Jer, njeni su biskupi bili – kao i katolički i pravoslavni – u apostolskoj sukcesiji. Također, temeljni sakramenti poput krštenja i Večere Gospodnje, potom zajednička ispovijest vjere i vjerski nauk, objašnjen u katekizmu, u kojem je svoje mjesto imala i religiozna vrijednost pokorničkih djela, u Newmanovim su očima činila Anglikansku crkvu istinskim ogrankom Pracrkve. Za Newmana je anglikanska zajednica bila “lokalna prisutnost i organ katoličke i apostolske Crkve, osnovane na samom početku”. Zbog opasnih liberalnih struja vremena ove je činjenice trebalo znanstveno dokazati i ponovno donijeti na svjetlo dana. To je bio cilj tzv. Oksfordskog pokreta, kojemu se Newman osjećao obveznim pripadati. Slijedio ga je šest godina (1833.-1839.) s njemu svojstvenom oštroumnošću jednog znanstvenika i osobnom savjesnošću. Odlučnost i polemička oštrina njegove argumentacije, kao i njegova verbalna snaga brzo su ga doveli na vrh uspjeha. Ali, oni su ga istovremeno sve više dovodila u opasnu blizinu Katoličke crkve. Stoga je ovu opasnost pokušavao predusresti s još većom temeljitošću u svojim istraživanjima.
Želio je “novo rođenje stare religije”. Da bi joj točnije ušao u trag, još se jednom tijekom ljetnih praznika 1839. g. zadubio u proučavanje crkvene povijesti. Tijekom ovog rada došao je do prve sumnje treba li ostati pri anglikanskim stajalištima nasuprot onima Rimske Crkve. Odjednom je uvidio monofizitizam 5. stoljeća ili arijanizam kršćanstva Reformacije i svog vlastitog stoljeća. S užasom je otkrio da je takoreći igrao ulogu jednog monofizita ili arijanca te se vidio neumoljivo postavljenim pred istinu:
“Bilo je teško uvidjeti zašto su monofiziti trebali biti heretici ako to ne bi bili i protestanti i anglikanci. Bilo je doista teško pronaći dokaze protiv tridentskih koncilskih otaca koji također ne bi bili i dokazi protiv kalcedonskih otaca, kao i osuđivati pape 16. stoljeća, a da se također ne osude i oni iz 5. stoljeća. Drama religije i borba između istine i zablude bila je uvijek i posvuda ista. Osnovna načela i načini djelovanja Katoličke crkve bili su isti kao i nekoć, a osnovna načela i načini djelovanja tadašnjih heretika nisu se razlikovali od onih današnjih protestanata”. Rim, uvidio je Newman u svojoj potrazi za “starom religijom”, bio je “danas isti … kao i nekoć”.
U želji za obnovom Anglikanske Crkve započeo je višegodišnju znanstvenu potragu za pravom Crkvom koja ga je sve više vodila Katoličkoj Crkvi. Nakon godina temeljitog istraživanja i poteškoća u odbacivanju predrasuda iz mladosti uvidio je da ga put vodi u Katoličku Crkvu jer je to Crkva koja je najdosljednije očuvala dogmatsku, sakramentalnu i liturgijsku vezu sa Pracrkvom. Prijelaz u Katoličku Crkvu za njega je značio povratak jedinstvu Crkvi koji ne smije biti označen kompromisima, već iskrenim nastojanjem za produbljivanjem zajedničke vjere i osobnom svetošću.
J. H. Newman ponajprije se duboko prestrašio puta kojim je krenuo i izborom kojeg je donio. Našao se u opasnosti da u teološkim raspravama nastupi kao “đavolji odvjetnik” protiv svetaca kao “što su veliki patnik Atanazije ili veličanstveni Leon” kojih je obojicu častio! U ovom trenutku nutarnje nevolje jedan ga je prijatelj uputio na riječi sv. Augustina, te je Newman odjednom shvatio da se o crkvenim spornim pitanjima odlučuje na posve drugačiji način negoli povijesnim istraživanjima. Mnogo jednostavnije i k tome konačno, naime kroz jednodušnu uzrečicu Crkve koju je izrekao Augustin: “Sigurno misli sav krug zemaljski, dobri ne mogu biti oni koji se u nekom zakutku kruga zemaljskog od tog istog kruga odvajaju.”
Newman je osjećao da su ga ove riječi obuzele snagom koju do tada nije poznavao, jer je Augustinova izreka vrijedila za svaku raspravu u Crkvi svih vremena! Ljudi su godinama mogli ići krivim putem te je čak i većina biskupa mogla podleći zabludi, kako se dogodilo u oluji arijanizma. No, na kraju, kako je shvatio Newman, uvijek stoji “zrelo promišljen sud s kojim se konačno suglašava cijela Crkva i u kojega se pouzdaje, jedna nezabludiva zapovijed i konačan pravorijek protiv takvih dijelova koji odbijaju i otpadaju.”
Newman izvještava da ga je Augustinova izreka zahvatila istom snagom kojom je zapovijed “Uzmi i čitaj” zahvatila samog crkvenog naučitelja u milanskom vrtu. Vidio je “sjenu jedne ruke na zidu” i po prvi put mu je u jednom trenutku došla pomisao: “Rimska Crkva napokon se pokazala kao ona ispravna”. Ipak, ubrzo mu je pošlo za rukom da takvu predodžbu ponovno potisne. Jer, on ovaj putokazni trenutak nipošto nije doživljavao usrećujućim, već “neočekivanim iskušenjem”. Ono mu je ulijevalo “užas i protivljenje”, jer je od njega zahtijevalo promjenu njegovog ponašanja i djelovanja, odvraćanje od duboko ukotvljenih uvjerenja za koja se dugo borio te možda i rastanak s prijateljima koji su do tada bili na njegovoj strani. Da bi dobio na vremenu i odmaku, odlučio je da se neće dati voditi svojim osjećajima već samo razumom. Na ovaj način doista mu je uspjelo još godinama odgoditi neminovnu odluku za Rimsku Crkvu.
Privremeno se još uvijek držao svog cilja da dokaže kako Anglikanska Crkva naučava “prvobitnu staru vjeru”. Ipak, njegova su ga istraživanja neizbježno vodila do rezultata da ne postoji samostalni anglikanski nauk. Što je odavno uvidio, sada mu se potvrdilo: Rimska Crkva, koja “je izvan nas (Anglikanske Crkve) jedini predstavnik Pracrkve”, očuvala je dogme i sakramente te obredne običaje pouzdanije i točnije od Anglikanske Crkve. Kao razlikovno obilježje anglikanizma preostao je konačno samo protestni stav protiv pape i protiv onoga što se općenito smatralo “Rimom”: nedosljednost, častohleplje, intrige, tobožnja cjepidlačenja, političko ponašanje. No Newman si je sve više morao potvrđivati da se pri tome radi o besmislenim predrasudama. Dakle, nije preostalo ništa na čemu se mogla izgrađivati samostalna duhovna obnova Anglikanske Crkve. I s obzirom na Papu napokon je došao do toga da je istinski zastupnik Krista svijetu uvijek morao izgledati kao Antikrist, tako da je “činjenica jednog takvog klevetanja gotovo jedno od obilježja Crkve”.
Tako ga je sistematska, razumom vođena potraga za istinom sve dublje privlačila Katoličkoj Crkvi. Ipak, dugo nije mogao prevladati svoju nutarnju nesklonost, jer je ona od mladosti u njega bila ucijepljena “poput pečata”.
Sada je luteranstvo i kalvinizam označio herezama “koje su nastale prije 300 godina u proturječju s Pismom… i koje je odbacio i Istok i Zapad”. Njegova su ga istraživanja vodila do zaključka: “Moderni Rim stvarno je bio stara Antiohija, Aleksandrija i Konstantinopol, isto kao što matematička krivulja ima svoju vlastitu zakonitost i vlastitu formulu”. Newman se više nije mogao držati podalje od Rima, a ipak nije mogao napustiti Anglikansku Crkvu. Naposljetku je u jednom od svojih odlučujućih traktata (Traktat 90) zagovarao povratak jedinstvu. On je svakako za obje strane pretpostavljao napor oko čišćenja u dubljem pokajanju i međusobnoj ljubavi: “Bez nadnaravne pomoći ne možemo pronaći jedinstvo. Svi moramo zajedno tražiti kod Boga naše utočište, da bi On za nas napravio ono što mi sami ne možemo učiniti”. Ne bi se smjelo tražiti kompromise, objasnio je u popratnom pismu oxfordskom biskupu, već bi se moralo brinuti oko produbljivanja zajedničke vjere i oko vlastite svetosti! U ovim riječima možemo čuti riječi Benedikta XVI; stoga je razumljivo zašto je John Henry Newman svetac za naše vrijeme i zašto je upravo sada proglašen blaženim.
Ipak, u to se vrijeme Anglikanska Crkva sve jasnije okretala protestantizmu, što se Newmana doimalo poput sumraka. Biskupi su kritizirali njegovo približavanje Rimskoj Crkvi putem pastirskih pisama, koja su zapravo bila osuda, te mu je javnost predbacila licemjerje i dapače laž. Došlo je do prvih prijelaza u Katoličku Crkvu, koja su se povezivala s njegovim naukom. Ipak, do kraja je morao prijeći put savjesnosti. Budući da više nije mogao naučavati u skladu s anglikanizmom, u rujnu 1843. g. odrekao se svojih službi i položaja te je dvije godine živio u laičkom staležu.
Začuđujuće je da on u ovom vremenu, dvije godine prije svog službenog obraćenja, nije poznavao katolike. Katoličkoj liturgiji prisustvovao je tek rijetko i u inozemstvu, “a ono što sam o njoj čuo, nije mi se svidjelo”, pisao je još 1844. g. Simpatije na ljudskoj, emocionalnoj razini, koje su nama danas toliko važne, pri njegovom obraćenju nisu igrale nikakvu ulogu! Obraćenje se – kako neuobičajeno za nas! – posve temeljilo na pitanju o istini: samo “strah da ću postati žrtva obmane”, još je zadržavao Newmana. “Prije sam smatrao da sam u pravu; kako sam trebao biti siguran, da sam sada u pravu? Koliko li sam godina svoju savjest gradio na onome što sada odbacujem?”
Stoga se još jednom uputio u temeljito povijesno istraživanje. Ipak, planiranu “Raspravu o razvoju vjerskog nauka” nije nikada završio. Tijekom rada Newman je došao do nužne jasnoće te je u listopadu 1845. g. zamolio za primitak u Katoličku Crkvu. Kako sâm kaže, od tada nadalje ispunjavali su ga “savršeni mir” i “nepomućeni nutarnji spokoj”, a da više nije bio “progonjen niti jednom jedinom sumnjom”.
Na kraju treba reći i koju riječ o dragocjenom plodu koji je proizašao iz ovih velikih i bolnih nutarnjih razračunavanja, a koji i za nas ima svoje značenje. On se tiče uloge razuma. Podsjetimo se: Newman nakon svog iskustva obraćenja nije želio djelovati na temelju tog doživljaja, bez obzira na njegovu veličanstvenost, već je odluku posve prepustio razumskom uvidu.
Na kraju je ugledao razum “kakav on doista jest i kakvim se dokazao u povijesti”. Ustanovio je “da razum u stvarima religije naginje ravno ka nevjeri. Nijedna istina, koliko god bila ona sveta, ne može nasuprot njemu ustrajati pri stalnosti. To je bio razlog, da su u vremenu dolaska našeg Gospodina u svim dijelovima poganskog svijeta u kojima je intelekt bio živ i uspješan, posljednji tragovi religioznog znanja ranijih vremena bili na zalasku”. Moglo bi se reći da je Newman ovdje govorio o našem vremenu, o razvoju ateizma u Europi i zapadnoj civilizaciji.
Upravo protiv ovog razornog djelovanja ljudskog razuma, kako je shvaćao Newman, Bog je ustanovio moć “koja je urešena odlikom nepogrešivosti u religijskim pitanjima”, naime Crkvu. Njegova su mu istraživanja pokazala, da autoritet i privatni sud određuju povijest religije u zajedništvu i protivljenju. “U ovom strašnom dvoboju koji nikada ne završava” oboje nalaze svoje mjesto samo u širini katoličkog zajedništva. Crkva je, kako kaže Newman”, “duhovna radionica, … u kojoj se sirovina ljudske prirode – tako izvrsna, tako opasna, a ipak tako prikladna za božanske namjere – rastaljuje, oplemenjuje i oblikuje”.
Newman je svoj put ocrtao čudesnom jasnoćom i poniznošću u jednoj pjesmi:
Vodi me, ti blago svjetlo,
kroz mrak koji me okružuje.
Noć je mračna i ja sam
daleko od zavičaja. Vodi me putem!
Upravljaj mojom nogom.
I ako i ne vidim dalje:
Ako vidim samo jedan korak.
Nije uvijek bilo tako:
nisam uvijek molio
da me vodiš!
Rado bih sâm birao stazu,
ali sada vodi me ti!
Ljubio sam oštar dan.
Unatoč bojažljivosti
Moje je srce reagiralo ohološću.
Oprosti te dane!
Do sada si me vodio.
Ti ćeš me sigurno i dalje voditi:
kroz močvaru i blato,
kroz valove i gudure
sve dok ne prođe noć
i anđeo jutra me pozdravi.
Ja sam ga ljubio.
Samo bih ponekad
zaboravio njegovo svjetlo.
Izvor: bitno.net
Foto: www.truthcrisis.com
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar