Poticaj za provjeru našega vjerničkoga putovanja daje nam danas Evanđelist sv. Luka koji je zapisao Isusov govor o Lazaru. Čujmo!
“Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara, pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko, sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome, između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te, onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće, pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego, dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati, sve da i od mrtvih tko ustane.”
Onda je to Isus rekao farizejima, a danas govori nama. Sva naša nastojanja idu za tim da prepoznamo Boga i da njemu jedinome služimo. Lako ga je prepoznati u sjajnim gozbama i bogatstvu. I to ne bi bilo loše kad bi nas to vodilo k Bogu. No, tu leži opasnost da to pretvorimo u svoje bogove te, ne da njima služimo i da im se klanjamo, već im robujemo, a oni kao pravi robovlasnici odvode nas u smrt – pakao već na ovom svijetu, a onda i za vječnost.
U svojoj neizmjernoj mudrosti Bog se najprije objavljuje u siromasima. Postaje siromah u Betlehemu, izbjeglica u Egiptu, radišni siromah u Nazaretu, siromašni rabin u Izraelu, koji nema ni gdje bi glavu naslonio. Tako čini Mudrost Božja. Zašto? Zašto u gladnome i čirevima udarenom Lazaru?
Svaki je čovjek Božje stvorenje. Svaki je čovjek Bogonosac. Tako i Lazar. Tako i suvremeni Lazar. Moj bolesni i sav u ranama otac, majka, brat, neprijatelj. Bog me zove iz njega. Traži mrvicu moga vremena, pogleda, dodira, blizine. I psi su se nad Lazarom sažalili i pomagali mu, ali čovjek ne. Čovjek ide, kako kaže naš Cesarić: “svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom”, toliko zaglušen brigom za već prepunu zdjelu i za džep u kojem više nema mjesta ni za jednu lipu, a stalno grca u plaču kako su teška vremena. Kako u toj strci čuti Božji jecaj i opomenu? Kako ga prepoznati u bolima pritisnutu čovjeku?
Isus veli bogatašu: “Imaju Zakon i Proroke.” Prorok je Isus koji govori Zakon, a to je: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.” Čujem li ja to? Ako čujem, onda ću i vidjeti. A koliko je Lazara oko nas! Ako i kojeg Lazara ostavimo, ne zbrinemo, Bog će se pobrinuti sam za njega, ali i mi ćemo doći pred lice Božje. Kako će Bog moći u nama tada prepoznati svoju ljubav? Korizma nas potiče da slušamo Boga kroz Sveto pismo, da ga vidimo u ljudima oko nas i da ne škrtarimo barem s mrvicama, jer ni one nisu naše. Božji su dar.
Neka danas nitko ne zaplače zbog nas. Neka nas Božja dobrota učini dobrim i dragim ljudima!
Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA, o. Vjenceslav Mihetec OCD, Karmelska izdanja, Zagreb
Foto: Danilo Krnjaić
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar