Ušli smo u sveto vrijeme Došašća. Vrijeme u kojem se tiho i blago javlja misao o Božiću. Na Božić nas više ne podsjećaju blistave zornice, rane mise u praskozorje, pune orgulja i brujenja zvona, prvih pahulja snijega, oštroga sjeverca i skupina ljudi – vjernika koji prte snijeg, utiru staze, a Krleža čuje kako taj smrznuti snijeg po njihovim, cvekima okovanim, škornjama cvili i pjeva: ” stric – vujc, stric – vujc”.
Danas to nije tako. U ranim jutarnjim satima naš grad je prazan. Zvona ne zvone, barem ne rano, jer narod još spava, pa tko bi već u šest sati bio u crkvi? Crkve su, istina, veoma lijepo osvijetljene izvana, a nekada je upravo čarobni sjaj zornica izbijao iznutra, kroz njihove prozore.
Istina, ima pokušaja obnove zornica. Ali to nije to. Crkva je drugačije postavila Došašće, vrijeme radosnog iščekivanja ponovnog dolaska našega Spasitelja. Naglasci Došašća stavljeni su na osluškivanje Boga: “Čuj, jasni glas odjekuje”. Crkva danas, poput Marije Djevice onda, osluškuje da čuje što joj to govori Gospodin. A Crkva smo mi, krštenici Božji, stoga nam je ušima srca napeto slušati što nam hoće reći Bog. Dok ga slušamo, on u naša srca usađuje svoje oči, tako da svjetlom njegove riječi budu obasjane naše staze.
U Psalmu čitamo: “Zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć”. Krepost nade ispunja naše iščekivanje. To iščekivanje je ono što kaže opet Psalam: “Gospodin obećava mir narodu svome, onima koji mu se svim srcem vrate”. To iščekivanje je u hodu, pokretu, upravo žurbi prema onome koji dolazi. No, to je tih i miran hod.
Zašto? Zato jer je i njegov dolazak najavljen, kao dolazak onoga koji neće bučiti, lomiti, štoviše glas mu se neće čuti. To je dolazak Boga koji govori u šutnji. Tako i onaj koji njemu ide u susret neće dizati prašinu oko sebe, već će idući prema njemu znati da ne želi ništa drugo osim njega, da ne čezne ni za čim drugim osim za njim. Tako će se čovjek u čeznutljivoj nadi susresti s Bogom obećanja.
Gledajmo da naša zornica bude Riječ Božja koju nam Bog šalje ujutro rano još za mraka, riječ koja će nas iznutra prosvijetliti kako bismo ižaravali i tim žarom obasjavali srca i živote ljudi oko nas. Tako kao što iz zornične crkve izbijaju snopovi svjetlosti kroz obojene prozore, a čuje se tiho brujanje orgulja, pjesme i molitve, tako neka i kroz prozore naše duše, oči, izbija svjetlo Božjega oka, nek se čuje odjek Riječi koju je zasadio u naša srca.
Samo Bog dragi zna kako je kome jutros, što koga raduje i što koga plaši. No kako god nam bilo, budimo u Bogu koji nam hita ususret da nas spasi. I k tebi na bolesničkoj postelji, i k tebi na radnom mjestu, i k tebi na putu, i k tebi koji si u progonstvu, kao onda Djevici Mariji u Nazaretu, Gabrijel oro leteći u srce spušta riječ zornicu: “Ne boj se, raduj se, Bog te voli.”
Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA – prvi dio, o. Vjenceslav Mihetec OCD, Karmelska izdanja, Zagreb
Foto: brucestambaugh.com
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar