U cjelokupnoj Crkvi općinstvu svetih pripadaju i naši pokojnici, koji poradi većih ili manjih nesavršenosti nisu još potpuno združeni u savršenoj ljubavi s Bogom, izvorom vječne savršene ljubavi.
Kako II. Vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi ističe: „ Putujuća Crkva na zemlji od početka je razvijala i njegovala s velim poštovanjem spomen pokojnih iz dubokoga priznanja zajednice čitavog otajstvenog Tijela Isusa Krista“. Ovu brigu za pokojne svjedoči natpis u Katakombama, ali od početka i spomen i prošnje za pokojne u sv. Misi. Crkva se pri tom uvijek rado pozivala na riječi II. knjige o Makabejcima: „ Sveta i spasonosna misao je militva za pokojne, da im se proste grijesi“.
Danas molimo za pokojne koji su preminuli u stanju posvećujuće milosti. Molimo za one koji nisu mogli prije smrti primiti sv. Sakramente, nadamo se da su u trenutku smrti, u susretu s neizmjeno milosrdnim Bogom, pobudili u sebi savršeno pokajanje u ljubavi prema Bogu. Ali iako se nalazimo u stanju milosti, znamo biti poradi naših nesavršenosti i slabosti, uslijed svoje gorčite sebičnosti i po smrti upravo na putu k združenju s Bogom u vječnoj savršenoj ljubavi. Na ovom putu podupiremo naše pokojne svojim molitvama, a prije svega spasonosnom žrtvom našega Gospodina Isusa Krista, po kojem i u kojem smo kao članovi istoga otajstvenoga Tijela združeni s našim pokojnicima. U ovoj vezi ljubavi, u ovom zajedništvu koje ne može razbiti ni smrt, stoji naša najveća utjeha, naša najsnažnija nada za nadvladavanje tuge i žalosti, koja nas po naravi obuzme kad nas smrt rastavi od naših najdražih. A vjeru u našim molitvama, u dijeljenju milostinje i u prikazivanju svetih misa za naše pokojnike.
Sv. opat Odilo odredio je da se svakog 2. studenoga posebno moli za pokojne i da se prikazuju sv. Mise. To se proširilo na cijelu Crkvu. Uveden je i potpuni oprost za pokojne koji se može dobiti od svetkovine sviju svetih u podne do večeri dušnoga dana. Potrebno se je ispovjediti, sudjelovati u sv. Misi i pričestit se, te pohoditi crkvu i moliti na nakanu sv. Oca Pape, Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.
Ne zaboravimo dragih pokojnika. Bili si nam za života blizu, voljeli su nas i puno su dobra učinili za nas. Iskažimo im zahvalnost i ljubav molitvom i prikazivanjem sv. Misa. Središnjica naše molitve neka bude Isus Krist, On nas i preko gorblja spaja u ljubavi i milosti snašim pokojnima i Nebeskim Ocem.
Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijelila njima sa svima svetima uvijek, jer ti si tako blag!
Koliko utjehe unosi u srce tihi poj gregorijanskoga korala, koje moleći teče iz čovjekovih usta u Božje srce. Pjevana miltva čovjeka vjernika koji iščekuje Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista koji će preobraziti ovo naše tijelo i suobličiti ga svome Tijelu slavnome.
Preobrazba i suoblikovanje tijela događa se kroz smrt i uskrsnuće. Preobrazba koja suobličuje. Bog je čovjeka stvorio od zemlje na svoju sliku i sebi slična. Neprijatelj Boga i čovjeka, Demon-djelitelj razjedinitelj stavio je u čovjekovu ruku kamen neposlušnosti i nevjere kojim je čovjek razbio sliku sličnosti i jedinstva s Bogom. Stvoritelj „tako blag“ ne proklinje čovjeka, već ga ostavlja u njegovoj razbijenosti, u znoju lica, u zemlji trnja i krorva. Ali u srce mu usađuje nadu u oslobođenje. Tu započima preobrazba, novo stvaranje i suoblikovanje. „Ja sam uskrsnuće i život, koji vjeruje u me, živjet će ako i umre; i ni jedan koji živi i vjeruje u me, neće umrijeti do vijeka“: to govori prvina usnulih, prvi ukrsli Isus Krist. On, naš Spasitelj i Otkupitelj. Život po vjeri Isusa Krista zrno je koje klije u vječni život.
Slika Božja koju je čovjek razbio mora biti iscijeljena. To iscjeljenje čini Bog i čovjek zajedno. Koji živi i vjeruje, kaže Isus. Živeći i s povjerenjem slijedeći Isusov trag, čovjek uskim i strmim putem ide k spasenju k iscjeljenju, postaje Bogu sličan.
Sredstva spasenja na putu su Isusova riječ koja kroz vjeru i život postaje tijelo, djelo. Dakle, riječ koju nije dovoljno slušati, već ju treba živjeti. Riječ koja postaje djelo, tijelo, Euharistija. Čovjek postaje pohvala Božje slave. Čovjek zbog kojega drugi čovjek može reći: „Bogu hvala i slava.“
Čovjek koji umire u svojoj razbijenosti, nesličnosti Bogu, Crkva nas uči, ne može gledati slavu Božju. On i nakon smrti ostaje u procesu iscjeljenja, suobličavanja Bogu. Psalam kaže: „Nitko od onih koji siđu u tišinu ne hvale te Gospodine, mi smo dužni moliti za njih, činiti djela milosrđa, prikazivati Euharistiju, sv. Misu.“
Dušni dan je za svu Crkvu dan takve molitve. Dan molitve za one koji više ne mogu moliti, a naša im je molitva potrebna. To su, kako običavamo reći, duše u čistilištu. Mi živi trudimo se što više biti slika, Bogu slična, da bi žrtva koju ulažemo na tu nakanu i našim dragim pokojnicima pomogla da postignu vječnu ljubav. Daklem „sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne, da im se oproste grijesi“, potiče nas Makabejska knjiga.
Blagi Isuse,
I braću našu predragu
Pozovi,
U Očevu da kraljevstvu
Svu vječnost budu blaženi.
Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA – prvi dio, o. Vjenceslav Mihetec, Karmelska izdanja, Zagreb, 2007.
Foto: Ivan Horvat
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar