Vjera Meditacije O. Vjenceslav Mihetec o Dušnom danu
Karmel Meditacije o. Vjenceslav Mihetec Vjera

O. Vjenceslav Mihetec o Dušnom danu

U cjelokupnoj Crkvi općinstvu svetih pripadaju i naši pokojnici, koji poradi većih ili manjih nesavršenosti nisu još potpuno združeni u savršenoj ljubavi s Bogom, izvorom vječne savršene ljubavi.

Kako II. Vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi ističe: „ Putujuća Crkva na zemlji od početka je razvijala i njegovala s velim poštovanjem spomen pokojnih iz dubokoga priznanja zajednice čitavog otajstvenog Tijela Isusa Krista“. Ovu brigu za pokojne svjedoči natpis u Katakombama, ali od početka i spomen i prošnje za pokojne u sv. Misi. Crkva se pri tom uvijek rado pozivala na riječi II. knjige o Makabejcima: „ Sveta i spasonosna misao je militva za pokojne, da im se proste grijesi“.

Danas molimo za pokojne koji su preminuli u stanju posvećujuće milosti. Molimo za one koji nisu mogli prije smrti primiti sv. Sakramente, nadamo se da su u trenutku smrti, u susretu s neizmjeno milosrdnim Bogom, pobudili u sebi savršeno pokajanje u ljubavi prema Bogu. Ali iako se nalazimo u stanju milosti, znamo biti poradi naših nesavršenosti i slabosti, uslijed svoje gorčite sebičnosti i po smrti upravo na putu k združenju s Bogom u vječnoj savršenoj ljubavi. Na ovom putu podupiremo naše pokojne svojim molitvama, a prije svega spasonosnom žrtvom našega Gospodina Isusa Krista, po kojem i u kojem smo kao članovi istoga otajstvenoga Tijela združeni s našim pokojnicima. U ovoj vezi ljubavi, u ovom zajedništvu koje ne može razbiti ni smrt, stoji naša najveća utjeha, naša najsnažnija nada za nadvladavanje tuge i žalosti, koja nas po naravi obuzme kad nas smrt rastavi od naših najdražih. A vjeru u našim molitvama, u dijeljenju milostinje i u prikazivanju svetih misa za naše pokojnike.

Sv. opat Odilo odredio je da se svakog 2. studenoga posebno moli za pokojne i da se prikazuju sv. Mise. To se proširilo na cijelu Crkvu. Uveden je i potpuni oprost za pokojne koji se može dobiti od svetkovine sviju svetih u podne do večeri dušnoga dana. Potrebno se je ispovjediti, sudjelovati u sv. Misi i pričestit se, te pohoditi crkvu i moliti na nakanu sv. Oca Pape, Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.

Ne zaboravimo dragih pokojnika. Bili si nam za života blizu, voljeli su nas i puno su dobra učinili za nas. Iskažimo im zahvalnost i ljubav molitvom i prikazivanjem sv. Misa. Središnjica naše molitve neka bude Isus Krist, On nas i preko gorblja spaja u ljubavi i milosti snašim pokojnima i Nebeskim Ocem.

Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijelila njima sa svima svetima uvijek, jer ti si tako blag!

Koliko utjehe unosi u srce tihi poj gregorijanskoga korala, koje moleći teče iz čovjekovih usta u Božje srce. Pjevana miltva čovjeka vjernika koji iščekuje Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista koji će preobraziti ovo naše tijelo i suobličiti ga svome Tijelu slavnome.

Preobrazba i suoblikovanje tijela događa se kroz smrt i uskrsnuće. Preobrazba koja suobličuje. Bog je čovjeka stvorio od zemlje na svoju sliku i sebi slična. Neprijatelj Boga i čovjeka, Demon-djelitelj razjedinitelj stavio je u čovjekovu ruku kamen neposlušnosti i nevjere kojim je čovjek razbio sliku sličnosti i jedinstva s Bogom. Stvoritelj „tako blag“ ne proklinje čovjeka, već ga ostavlja u njegovoj razbijenosti, u znoju lica, u zemlji trnja i krorva. Ali u srce mu usađuje nadu u oslobođenje. Tu započima preobrazba, novo stvaranje i suoblikovanje. „Ja sam uskrsnuće i život, koji vjeruje u me, živjet će ako i umre; i ni jedan koji živi i vjeruje u me, neće umrijeti do vijeka“: to govori prvina usnulih, prvi ukrsli Isus Krist. On, naš Spasitelj i Otkupitelj. Život po vjeri Isusa Krista zrno je koje klije u vječni život.

Slika Božja koju je čovjek razbio mora biti iscijeljena. To iscjeljenje čini Bog i čovjek zajedno. Koji živi i vjeruje, kaže Isus. Živeći i s povjerenjem slijedeći Isusov trag, čovjek uskim i strmim putem ide k spasenju k iscjeljenju, postaje Bogu sličan.

Sredstva spasenja na putu su Isusova riječ koja kroz vjeru i život postaje tijelo, djelo. Dakle, riječ koju nije dovoljno slušati, već ju treba živjeti. Riječ koja postaje djelo, tijelo, Euharistija. Čovjek postaje pohvala Božje slave. Čovjek zbog kojega drugi čovjek može reći: „Bogu hvala i slava.“

Čovjek koji umire u svojoj razbijenosti, nesličnosti Bogu, Crkva nas uči, ne može gledati slavu Božju. On i nakon smrti ostaje u procesu iscjeljenja, suobličavanja Bogu. Psalam kaže: „Nitko od onih koji siđu u tišinu ne hvale te Gospodine, mi smo dužni moliti za njih, činiti djela milosrđa, prikazivati Euharistiju, sv. Misu.“

Dušni dan je za svu Crkvu dan takve molitve. Dan molitve za one koji više ne mogu moliti, a naša im je molitva potrebna. To su, kako običavamo reći, duše u čistilištu. Mi živi trudimo se što više biti slika, Bogu slična, da bi žrtva koju ulažemo na tu nakanu i našim dragim pokojnicima pomogla da postignu vječnu ljubav. Daklem „sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne, da im se oproste grijesi“, potiče nas Makabejska knjiga.

Blagi Isuse,

I braću našu predragu

Pozovi,

U Očevu da kraljevstvu

Svu vječnost budu blaženi.

 

Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA – prvi dio, o. Vjenceslav Mihetec, Karmelska izdanja, Zagreb, 2007.

Foto: Ivan Horvat

Uredio: Nikola Knezi

Karmelski svjetovni red

Naša dopisnica iz Karmelskog svjetovnog reda je s. Marijana od Kraljice Karmela OCDS (Karmela Malenić) priorica zajednice ovog reda u Somboru.
Svjetovni karmelski red niknuo je u sjeni karmelskih samostana, najprije u Somboru, zalaganjem sluge Božjega o. Gerarda Stantića. Svjetovni red u Somboru osnovan je dekretom Generalnog poglavara karmelićana u Rimu 8. kolovoza 1913. godine. Na blagdan Male Gospe sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić primio je prve članove Svjetovnog reda i bio njihov dugogodišnji duhovni voditelj. Iste godine tiskana su na hrvatskom jeziku Pravila Svjetovnog reda. Somborski Svjetovni red ima svoje specifičnosti po tome što je višenacionalan; pripadaju mu članovi Hrvati, Mađari i Nijemci. Uz produbljivanje vlastitog duhovnog života, Svjetovni karmelski red u Somboru usmjerio je svoju djelatnost na karitativno polje. Somborskoj zajednici pripadali su članovi iz Subotice, Apatina, Bajmoka i drugih okolnih mjesta. Brojio je više od stotinjak članova.
Nakon što su karmelićani 1959. došli u Hrvatsku, o. Ante Stantić bio je promicatelj Svjetovnog karmelskog reda u Zagrebu, u Remetama. U prvoj grupi bila su samo dva člana koja su pripadala Svjetovnom redu u Somboru. Tijekom 1966. g. broj članova se povećao, a Generalni je poglavar karmelićana u Rimu dekretom 1977. g. ustanovio Zajednicu Svjetovnog karmelskog reda u Remetama.
U Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. o. Josipa djeluju i dvije zajednice OCDS u osnutku. 12. ožujka 2010. o. Petar od Kraljice mira (Janjić), OCD započeo je rad sa kandidatima za Svjetovni red u Krku.
Provincijalni asistent Svjetovnog reda o. Vjenceslav od Majke Božje Remetske (Mihetec) i o. Branko od Čudotvorne Gospe Sinjske (Zebić), OCD 2011. g. u splitskom Karmelu započinju rad s osobama koje su zainteresirane za OCDS.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.