O hodočašću

Još kod starih Grka, Rimljana, pa čak i Germana arheolozi i povjesničari pronalaze dokaze o putovanjima ka udaljenim hramovima i svetinjama. Tako se i u kršćanstvu već u drugom stoljeću javljaju putovanja prema prema grobovima mučenika, te odavanje poštovanja uz molitvu. U četvrtom stoljeću vjernici počinju putovati prema mjestima u Svetoj zemlji, odnosno mjestima vezanim za život Isusa Krista. Hodočašće se već tada počinje transformirati u pokajanje i želju za oslobađanjem od grijeha na putu ka svetosti. U Srednjem vijeku javljaju se hodočasnička mjesta Jeruzelem, Rim, te Santiago de Compostela. Pružanje prenoćišta hodočasnicima bio je oblik milosti kao dio hodočašća.

Leksikon Marina Držića (2016) definira hodočašće (starosl. hod’č’stvo) kao “pokloničko putovanje do nekoga svetog mjesta iz religioznih razloga.” Kao religiozni čin, hodočašće gotovo uvijek ima obilježje zasluge u osobnom spasenju. Hodočasnička mjesta nalazimo i u drugim religijama koje na poseban način daju snagu određenim lokalitetima.

U kršćanstvu ono simbolizira život kršćana kroz trpljenje i napor puta do cilja u mjestu hodočašća. Motivi su molba ili zahvala za neku milost ili tjelesnu potrebu, te duhovna okrjepa i obnova, a ciljevi su svetišta svetaca, Marije i mjesta čudesnih pojava.

Na našim prostorima postoji mnoštvo svetišta, hodočasničkih mjesta, a na poseban se način među vjernicima štuju mjesta posvećena Blaženoj Djevici Mariji, marijanska svetišta. Najstarije takvo svetište u Hrvata je Svetište Majke Božje Trsatske (Rijeka).

Danas su hodočasnička odredišta svetišta raznih svetaca, Marije, te mjesta čudesnih pojava. Najposjećenija suvremena hodočasnička mjesta su Lourdes, Fatima, Rim i Jeruzalem.

Zaštitinik hodočasnika je sveti Jakov Zabedejev, a njegov spomendan slavi se 25. srpnja.