HBK-a i biskupijskim katehetskim uredima. Birane teme odgovor su na potrebe vjeroučitelja, koje spomenute institucije dobivaju putem redovitog praćenja i vrednovanja. U planiranju trajne formacije vodi se briga o implementiranju novijih spoznaja i dostignuća iz područja teologije, pedagogije, katehetike, didaktike, metodike, psihologije, antropologije i drugih humanističkih znanosti.4
Kako bi imali uvid u kvalitetu održanih stručnih skupova, redovito se na kraju skupa provodi evaluacija predavanja, radionica te same organizacije stručnih skupova. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da su skupovi uvijek bili ocijenjeni sa vrlo visokim ocjenama, što ukazuje na kvalitetnu organizaciju i rad stručnih skupova.
U Zagrebačkoj nadbiskupiji provedeno je istraživanje kojim se, uz ostalo, željelo doznati kako vjeroučitelji ocjenjuju razinu i kvalitetu inicijalnog obrazovanja na temelju vlastitog vjeroučiteljskog iskustva, potreba učenika i samog predmeta. Htjelo se provjeriti koliko stečene kompetencije iz različitih disciplina odgovaraju stvarnim potrebama vjeronaučne nastave. Pitanja su zadirala u teološko-filozofske sadržaje, metodičko-didaktičke, pedagoške, pastoralno-katehetske, komunikacijske, medijske i socijalne kompetencije te duhovnost kao važnu dimenziju vjeroučiteljeva identiteta. Cilj istraživanja bio je ispitati mišljenja vjeroučitelja o kvaliteti sadržaja stručnog usavršavanja, načinima vođenja, osobnoj uključenosti, profesionalnom i osobnom unapređenju i mogućnosti primjene naučenoga u nastavi. Interpretacija dobivenih rezultata pokazala je da vjeroučitelji veoma dobrim ocjenjuju vlastito inicijalno obrazovanje, ali da ukazuju i na određene manjkavosti, osobito u područjima animiranja i korištenja medija u nastavi.5
Iz dobivenih podataka može se zaključiti da su vjeroučitelji općenito zadovoljni trajnom formacijom, bez obzira na kojoj je ona razini i u čijoj organizaciji.6
Duhovna izgradnja vjeroučitelja U organizaciji županijskih stručnih skupova na području naše Nadbiskupije do prije otprilike tri godine vjeroučitelji su od planirana četiri skupa imali svega jedan skup na temu duhovne izgradnje. To bi bila duhovna obnova vjeroučitelja. Doduše, imali su priliku na teološkim predavanjima, radionicama, svetim misama, klanjanju ili nekoj drugoj pobožnosti „napuniti svoje baterije“ i iznova se osvježiti duhovnom snagom. Na nadbiskupijskoj razini imaju priliku sudjelovati na duhovnim vježbama koje se svake godine organiziraju u trajanju od tri dana, većinom u Đakovu. To je prilika za izaći van iz ovoga svijeta, svijeta škole i obitelji te se povući u osamu s Isusom, napajati se na izvoru žive vode, okrijepiti se, predati, povjeriti sve svoje brige, teškoće, napore. Na duhovnoj se obnovi može dublje susresti s riječju Božjom, razmijeniti neka duhovna iskustva i iznova osluškivati glas svojega Učitelja. Rekla bih da na duhovnoj obnovi vjeroučitelji uče i razvijaju nove metode poučavanja na primjeru Isusa Krista. On je svojim nastupom pokazao kakvi vjeroučitelji trebamo biti: ponizni, predani, povezani s Bogom, puni ljubavi i samilosti prema svima koje susrećemo, posebno prema djeci koja su nam povjerena u školi i u župi, potom prema roditeljima i svim ostalim članovima društva. Tek takvi možemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta, na što nas Isus i poziva, i tako svjedočiti svoju vjeru u Njega. Da bi nas drugi slušali, moramo biti svjedoci, kako veli papa Pavao VI.: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci“.7
Duhovnost vjeroučitelja odnosi se na učiteljevo „biti“, na njegovu temeljnu dimenziju, ona je „duša i korijen njegove profesionalnosti“. Vjeroučiteljeva se duhovnost očituje u cjelini njegova ponašanja i djelovanja, u osobnim izražajima vlastitog životnog projekta, a taj projekt obuhvaća vrednote, uvjerenja, unutarnje stavove koje vjeroučitelj prihvaća i zastupa. Vjeroučiteljeva duhovnost obilježena je i odnosima prema izvanjskim čimbenicima koji određuju njegov život i poziv, a to su: škola, Crkva i vjeronauk, tj. predmet koji predaje. U školi je vjeroučitelj pozvan promicati dijalog na raznim razinama: s drugim učiteljima, s roditeljima, s raznim čimbenicima koji djeluju na području informiranja i formiranja, s crkvenom zajednicom. Kako bi to postigao, vjeroučitelj je pozvan biti zrela, uravnotežena, kritička i stvaralačka osobnost, biti sposoban ispravno tumačiti stvarnost, otkrivati njezin duboki smisao i biti spreman na dijalog i suradnju.8
Vjeroučitelj treba biti istovremeno i velik i malen.
Plemenita duha kao da potječe iz kraljevske obitelji.
Jednostavan i naravan kao da je seljačkog podrijetla.
Heroj u vladanju samim sobom.
Čovjek koji se borio s Bogom.
Izvor žive svetosti, grešnik kojemu je Bog oprostio.
Poslužitelj bojažljivih i slabih.
Čovjek koji se ne klima pred bogatašima, nego se sagiba pred siromasima.
Učenik svoga Gospodina, glavar svoga stada.
Prosjak široko raširenih ruku.
Donositelj bezbrojnih darova.
Hrabar muž na bojnom polju.
Majka što jača bolesnike.
Mudar kao osoba u zreloj dobi, povjerljiv kao dječak.
Pruženih ruku prema uzvišenom, nogama na zemlji.
Kao stvoren za radost.
Iskusan u trpljenju.
Daleko od svake zavisti, vidovit, iskren i otvoren.
Zanimljiv, pun humora i razumijevanja.
Prijatelj mira.
Neprijatelj nerada.
Neumoran u pripremanju.
Opremljen svim medijima komuniciranja.
Uvijek postojan – tako različit od mene.9
Duhovnost vjeroučitelja povezana je s njegovom povezanošću s Crkvom. Crkva je zajednica kojoj prvotno pripada, iz koje dolazi u školu prenositi njezin nauk. S toga možemo reći da treba imati ove duhovne kompetencije ili elemente eklezijalnosti: dimenziju prihvaćanja vjerskih istina, odnosno liturgijsko-molitvenu dimenziju, moralno-etičku dimenziju, dimenziju svjedočenja u društvu, tj. biti Isusov učenik u društvu koje ga okružuje, dimenziju prihvaćanja crkvene organizacije i hijerarhije.¹º
Prilikom drugog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. je rekao: „Kateheza ili školski sat vjeronauka trebaju biti prigoda za svjedočenje. Pozvani ste, naime, da u školama i župama mladim naraštajima pomažete upoznati Krista kako bi ga mogli slijediti i za nj svjedočiti. Pozvani ste“, rekao je papa dalje vjeroučiteljima u Solinu, „pomagati mladeži da se, svladavajući u svjetlu evanđelja teškoće koje nailazi u svojem ljudskom i duhovnom sazrijevanju, uključi u Crkvu i društvo.“¹¹
Korelacija vjeronauka s ostalim predmetima – motiviranost vjeroučitelja
U školama se provode razni projekti, integrirana nastava, izvannastavne aktivnosti, natjecanja. Sve su ovo područja u kojima su vjeroučitelji zastupljeni i na razne načine oplemenjuju školske aktivnosti. Svojim radom u liturgijskim, biblijskim, karitativnim skupinama ili skupinama s nekim drugim vjeronaučnim i školskim sadržajima jačaju kod učenika veću povezanost s Crkvom, sa župnom zajednicom, razvijaju timski rad, suradnju, podršku, pomoć, natjecateljski duh i slično. Vjeroučitelji koji su razrednici imaju bolju povezanost s roditeljima te im je na taj način olakšana suradnja s roditeljima u nekim projektima, održavanje tematskih predavanja, odlasci s učenicima na izvanučioničnu nastavu (posjet muzeju, knjižnici, domu za starije i nemoćne, dječjem domu i slično). Kod obilježavanja blagdana, liturgijskih slavlja, prigodnih izložbi vjeroučitelj u suradnji s župnikom ima priliku učenike dovesti u crkvene prostore te povezivati sadržaje s praksom. Tu se ostvaruje: znati, činiti i biti.
Vjeroučitelj je pedagoški djelatnik u školi i s toga svojim vjeroučiteljskim radom pridonosi integralnom odgoju učenika, a to znači da mora imati sve kvalitete dobra odgojitelja. Vjeroučitelj je kulturni djelatnik u školi. On mora raditi na ostvarivanju temeljnog cilja škole – promicanju kulture kod učenika; mora pomoći da učenici prepoznaju ulogu kršćanstva u cjelokupnom razvoju povijesti i kulture našeg naroda. Tu se od vjeroučitelja traži multidisciplinirana osposobljenost: poznavanje povijesti, filozofije, književnosti, zemljopisa, arheologije, likovnih umetnosti, itd. Osim toga, ne samo da mora poznavati temeljne sadržaje vjere, već treba biti u dubokom suglasju s naukom Crkve, cjelovito i sustavno prezentirati sadržaje katoličke vjere u otvorenosti i dijalogu s drugim religijama. Od njega se očekuje duboko kršćansko iskustvo življeno na osobnoj razini, odnosno autentično svjedočanstvo, jer osim što je posrednik sadržaja on je prije svega njihov vjerodostojni svjedok.¹² Vjeroučitelji na stručnim skupovima također mogu podijeliti svoja iskustva iz gore navedenih područja aktivnim sudjelovanjem u vidu predavanja, radionica ili primjera dobre prakse. Mnogi su vjeroučitelji primjerom iz prakse na stručnim skupovima pokazali svoj doprinos školi kroz integriranu nastavu, projekte i slične aktivnosti. Vjeroučitelji su dar Božji Crkvi, s toga ih treba prihvatiti, poštovati, ulagati u njih, priznati njihov doprinos izgradnji kršćanske zajednice.¹³
Hrvatski biskupi naglašavaju da „vjeroučitelji imaju svoj vjeroučiteljski poziv i poslanje“. Na vjeroučitelju je osobito velika odgovornost. „On bi trebao nastojati otkloniti sve zapreke kako bi Krist po njemu kao oruđu poučavao i prosvjetljivao one koji su mu povjereni.“14
Vjeroučitelj svjestan svojega poslanja dovodi učenike do vrata Crkve, koja je prostor obnove, prostor zajedništva, učenja, odgoja, poučavanja i radosti. Kvalitetna kateheza i vjeronauk nadahnjuju se na pravim izvorima, noseći novu snagu u sebi. Odgoj i obrazovanje u vjeri ostaju put prema istini koja sa sobom nosi radost i sjaj duhovne ljepote. 15
Trajna izobrazba vjeroučitelja – pogled u budućnost
Na stručno usavršavanje vjeroučitelja gledam kao pomoć, poticaj i podršku njihovom radu u školi i suradnji u župnoj zajednici. Poteškoća uvijek ima i uvijek će ih biti, ali mi trebamo pogled upraviti naprijed i zajedno s Kristom kročiti ovim našim vjeroučiteljskim putovima. Mnoge su se stručne pedagoške, metodičko-didaktičke, psihološke, teološke i antropološke teme obrađivale na stručnim skupovima i vjeroučitelji su imali priliku nadograditi i obnoviti svoja znanja, vještine, kompetencije. Navest ćemo neke od njih, obrađene na županijskim stručnim skupovima upriličenim u našoj nadbiskupiji u posljednjih nekoliko godina: duhovne kompetencije vjeroučitelja, pedagoške, profesionalne kompetencije vjeroučitelja, vrednovanje i ocjenjivanje u nastavi vjeronauka, Bloomova taksonomija, New age, paradigma kao izazov odgojnim nastojanjima, župna kateheza, vjera i vjeronauk u godini vjere, suvremeni oblici i metode rada u nastavi vjeronauka, ishodi učenja u nastavi vjeronauka, planiranje i programiranje u nastavi vjeronauka, odgoj za vrednote, razne kreativne i pedagoške radionice, izrada raznih kreativnih ukrasa za pano, učionicu, liturgijsko vrijeme, razvijanje timskog rada, … Svakako, i dalje trebamo ići ukorak s vremenom te pojačati svoj vjeroučiteljski angažman u izradi didaktičkog materijala, razmjeni iskustava i izradi digitalnih didaktičkih materijala. Kako bi se vjeroučitelji odvažili angažirati u pisanju stručnih radova ili članaka bilo bi poželjno na stručnim skupovima ponoviti, obnoviti i nadograditi znanja i vještine koje su im potrebne da se uključe u ovakvu avanturu. Na taj bi način mogli još više pridonijeti svome pozivu, struci, Crkvi i društvu. U zadnje vrijeme povremeno smo svjedoci javnih rasprava u društvu posebno kada se radi o pitanjima odgoja i obrazovanja. Vjeroučitelji bi se svakako mogli i trebali uključivati u ovakve oblike te pridonijeti svojim prijedlozima, idejama i iskustvom.
Sveti Pavao poučava nas kako u Duhu, životom i primjerom, trebamo služiti jedni drugima, u stvari kako vjeroučiteljskim pozivom služiti učenicima: „Doista, vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne prožderete! Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!“ (Gal 5, 13-16).
Mjera kojom je vjeroučitelju mjeriti se, jest sam Isus Krist! Tu mjeru niti može, niti smije zaobići mjereći sebe. Njom mu je mjeriti svakog svoga vjeroučenika, pa i svakog čovjeka. Samo iz dubine vjerničkog iskustva vjeroučitelj zna i može razlikovati pravo od krivoga. A po mjeri vjere može se ispravno razlikovati pravi od krivog vjeroučitelja!
Odnosno, kad bih najbolje poznavao metodologiju i pedagogiju, a ljubav ne bih imao … Kad bih imao dar pronicavosti i tumačenja sadržaja vjerske nauke, kadbih fascinirao sve svoje učenike, kad bih im darove dijelio, na izlete ih vodio i pružao im što im drugi nastavnici ne mogu pružiti, a ljubavi ne bih imao,
a ljubavi Božje ne bih imao, bio bih samo jedno veliko ništa! Jer jedino je ljubav stvaralačka! Jedino je ljubav sve!16 Danas odgojno-obrazovna paradigma stavlja naglasak na učenika, gledaju se potrebe učenika pa imamo školstvo po mjeri učenika, metode i oblici rada su po mjeri učenika. Vjeroučiteljski poziv i poslanje se mjeri mjerom Isusa Krista. Vjeronauk po mjeri nauka Isusa Krista. Vjeroučitelj po mjeri osobe Isusa Krista. U tome se smjeru svakodnevno, kao vjeroučitelji, vjernici i osobe, trebamo trajno usavršavati.
1 Usp. R. Paloš, Sadržajne i odgojne kompetencije u procesu učenja, u: Kateheza, 31 (2009.) ³, str. 325.
2 Usp. Isto, str. 331.
3 Usp. Isto, str. 332.
4 Usp. V. Mandarić – A. Hoblaj – R. Razum, Vjeronauk – izazov Crkvi i školi, GK, Zagreb, 2011., str. 8.
5 Usp. V. Mandarić, Formacija vjeroučitelja u Republici Hrvatskoj, u: Kateheza, 34 (2012.) 2, str. 184.
6 Usp. Isto.
7 Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, KS, Zagreb, 2000., br. 41.
8 Usp. A. Peranić, Tehničko-organizacijska osposobljenost vjeroučitelja, u: Kateheza, 23 (2001.) 1, str. 52.
9 Isto.
10 J. Šimunović, Ljudsko-vjernička dimenzija i eklezijalna ukorijenjenost vjeroučitelja, u: Kateheza, 23 (2001.) 1, str. 100. 101.
11 Usp. T. Ivančić, Vjeroučitelj-izazov hrvatskom društvu, Teovizija, Zagreb, 2010., str. 59
12 Usp. V. Mandarić, Bez motiviranog vjeroučitelja nema kvalitetnog vjeronauka, u: Kateheza, 25 (2003.) 1, str. 20.
13 Usp. V. Mandarić, Bez motiviranog vjeroučitelja nema kvalitetnog vjeronauka, u: Kateheza, 25 (2003.) 1, str. 20.
14 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Na svetost pozvani, Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, GK, Zagreb, 2002., br. 21, 24.
15 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, HBK – GK, Zagreb, 1994., br. 2500.
16 Usp. A. Mateljan, Identitet katoličkog vjeroučitelja, u: Kateheza 25 (2003.) 2, str. 98.
Emilija Dodig, vjeroučiteljica u Slavonskom Brodu
(preuzeto: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, časopis za pastoralnu orijentaciju, 4/2014.)
Dodajte komentar