Vjera Meditacije Putu ljepote
Meditacije

Putu ljepote

Ukoliko posjetimo neko mejsto koje je oblikovala prva kršćanska zajednica, možemo primjetiti trag umjetničkog nadahnuća. Fresko-slikarstvo koje ukrašava katakombe ispod grada Rima, mjesta gde su se prvi kršćani okupljali na molitvu i sjećali Isusove žertve, danas privlači pozornost mnogih. Ta kršćanska tradicija, negovanja umjetnosti, dovela je do toga da ne postoji grad ili selo koje se ne bi moglo dičiti umjetničkim dostignućem svoje župske ili samostanske crkve ili nekom malenom kapelom.

Kada uđemo u neku crkvu, možemo zastati, duboko ugahnuti i uživati u genijalnom stvaralaštvu ujetnika. Međusobni sklad prelepih slika na svodovima i oltarima, uzvišenih gravura na zidovima i djelovi sunčeve svetlosti koja prolazi kroz šarene vitraže, zvuk orgulja i glas pjevača iz mrtvila i svakodnevne ravnodušnosti otrežnjuje čovjeka koji vapije za Bogom. A ovoga puta Boga možemo naći u genijalnosti umjetnika. Sem toga, ta umejtnost obuhvaća vjeru mnogih naraštaja. Ta vjera se kroz tu umjetnost prenosila koljenima sve do današnjih dana. Ona ne staje ovjde, nego nam nalaže da je prenosimo do kraja našega života kada će je nasljediti novi naraštaji Kristovih učenika. Umjetničke sike sa svojim likovima, skladno postavljenim bojama, igrama svjetla, pomažu nam da lakše shvatimo trenutke evanđelja. U našim crkvama možemo uočiti riječi Marc Schagalla: „Umjetnici su stoljećima umakali svoj kist u onu šarenu abecedu koja se zove Biblija.“ Tu možemo dodati i umjetsnost izrade božićnih jaslica čiji je pokretač bio sv. Franjo iz Asiza, kao i kapelice i raspeća u poljima koje krase naše krajeve i pokazuju nam neprevaziđeni sklad čovekovog graditeljstva i božjeg stvaralaštva. Svakako, nemojmo izostaviti ni naše seoske crkvice.

Koliko puta smo se mogli naći u prilici da stojimo ispred nekog stvorenog umjetničkog djela, gledajući ga ili slušajući, te osjećamo kao da se nalazimo na nekoj drugoj planeti. No, tu treba paziti. Prava ljepota nije nešto apstraktno, iluzivno ili nejasno. Prava ljepota je istinska jednostavnost koja nam navješćuje prvotni vrt Božjega stvaranja.

Umjetnici su lišeni grijeha sebičnosti. Oni svoj, od Boga dan talenat, ne skrivaju samo za sebe nego ga daju i nama. Spoznaju Boga u ljepoti umjetnosti i  žele da u umejetnosti i mi Boga gledamo. Od istinske ljepote zaigra srce i otvara se dušu, uzima ljude za ruke i vodi prema istinskom Stvoritelju. ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ (Lk 19, 25) Kada se prisjetimo prispodobe o talentima iz Lukina evanđelja, možemo zaključiti da su umjetnici, primivši od Boga dar, vratili Bogu stostruko. Oni su tako postali i naši učitelji i naši propovjesnici. Vrstan i marljiv umjetnik navjestitelj je Evanđelja. Ukoliko se umjetnost ne prihvati kao dar sa najvećim dostojanstvom, postoji šansa da se umjetnost pretvori u sebičnu slavu čovjeka a ne pravog Stvoritelja, a toga je pravi i istinski kršćanski umjetnik duboko svjestan. Zar nije Bog stavio talenat tim ljudima na raspolaganje kako bismo mi, koji to stvaralaštvo posmatramo, mogli lakše razujmeti Božju stvaralačku moć, Boga od koga sve lijepo postaje?

Kada budemo u prilici biti u nekoj galeriji nemojmo od toga napraviti samo kulturni događaj. Obratimo paženju i pokušajmo tamo obogatiti svoju dušu gledajući Božju ruku stvaranja koja je držala ruku umetnika te se kao takvo djelo očituje sada pred nama. Kada čujemo pjesmu ili recitaciju, sjetimo se da je Bog talenat govora dao nama kako bi navještali njegovu „radosnu vijest“ i pjevali Njegovom veličanstvu.

Kako su umjetnici učinili mnogo da se približimo Bogu, čega često nismo svjesni, poduprimo naše umjetnike molitvom i zahvalom, te im se slobodno obratimo riječima: „Vi ste čuvari ljepote. Vi imate, zahvaljujući svojemu talentu, mogućnost govoriti srcu čovječanstva. Dodirivati individualnu i kolektivnu senzibilnost, poticati snove i nade, širiti obzore ljudske spoznaje i nastojanja. Budite … u potpunosti svjesni svoje velike odgovornosti za komuniciranje u ljepoti i putem ljepote!“

Piše: Nikola Knezi, dr. med., univ. asist.

Foto: wikipedi.org

Nikola Knezi

Nikola Knezi, liječnik, asistent Katedre za anatomiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu
Rođen je 1990. godine. Tijekom osnovne škole postao je ministrant u rodnoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije kao i u crkvi Sv. Stjepana kralja pri karmelićanskom samostanu u Somboru, a kasnije obnašao službu lektora i akolita. Učestvovao je ostvarenju emisije "Na slobodu pozvani" na valovima Radio Marije. Bio je autor meditativnih članaka objavljenih u katoličkom listu subotičke biskupije "Zvonik". Na radu internet stranice www.svjetlo-vjere.com angažiran je od samog početka kao suosnivač, član uredništva i autor. Srednju medicinsku školu "Dr Ružica Rip" smijer medicinski tehničar pohađao u Somboru. Na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao i promoviran u doktora medicine. Trenutačno je student doktorskih studija kliničkih istraživanja (neuronauke) na istom fakultetu. Autor je i koautor znanstvenih radova iz područja fundamentalne medicine objavljenih na domaćim i internacionalnim skupovima i časopisima.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.