Propovjedi doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić Nedjeljnja razmišljanja: 28. nedjelja kroz godinu
doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić Propovjedi

Nedjeljnja razmišljanja: 28. nedjelja kroz godinu

2 Kr 5,14-17

Naaman Sirac nije bio slučajni putnik prolaznik pred kućom proroka Elizeja. Bio je general moćne vojske koja je osvojila velik dio Sirije i Palestine. Čovjek na vrhuncu karijere, po ugledu odmah uz aramskoga kralja. Slika uspješnog čovjeka, pripadnika istinske društvene elite. No, ima samo jedan problem – obolio je od gube. Gledano iz kuta običnog čovjeka, reklo bi se: da mu se riješiti te tehničke poteškoće, uživat će u svom položaju. Stjecajem okolnosti (zalaganjem Izraelke koja je kao ropkinja služila u njegovu domu) saznaje za Elizeja i polazi k njemu. Nakon kupanja u Jordanu prestaje ga smatrati inferiornim od damaščanskih rijeka i shvaća: ovdje je na djelu živi Bog! Valja uočiti kako ozdravljenje u njemu nije pobudilo samo zahvalnost. Sigurno, itekako je bio zahvalan. Da je čin ozdravljenja sanirao samo njegov početni „tehnički“ problem, ona bi bila dovoljna. Međutim, u njemu počinje nešto više. On dar zdravlja shvaća kao pruženu Gospodinovu ruku. I prihvaća je. Započinje novi odnos s Njim. Želi kući ponijeti izraelske zemlje i prestati služiti drugim bogovima. Osjeća poteškoću u savjesti što će s kraljem sudjelovati u štovanju idola, a živi Izraelov Bog darovao mu je zdravlje. Otkriva kako u njegovu životu ima još „gubavih“ područja. I traži način kako se u njima postaviti. Ne može ostati kao do sada. Jer on je od sada u novom odnosu s Gospodinom!

Lk 17,11-19

Gubavac se u Isusovo vrijeme nije mogao približiti naselju. Sve su bolesti bile smatrane kaznom za grijehe, a guba je simbolom samog grijeha. Smatralo se kako Bog njome pogađa zavidnike, arogantne osobe, lopove, ubojice, krivokletnike, počinitelje incesta itd. Da netko ozdravi od gube, ne bi bilo manje čudo nego da uskrsne od mrtvih. Gubavci su se osjećali odbačenima od sviju, i od ljudi i od Boga. Zato ovih desetorica zastaju i izdaleka viču Isusu: smiluj se! Ne traže ozdravljenje nego da prema njima ima sućuti. Neka ih uzme u svoje srce. Isus ih šalje svećeniku jer Zakon je nalagao da ozdravljenje treba potvrditi svećenik nakon čega se ozdravljenik mogao vratiti u ljudsko društvo. Činjenica kako je gubavaca deset – a taj broj koji označava totalitet – evanđelista želi poručiti kako je cijeli narod, cijelo čovječanstvo na neki način gubavo. Nitko nije čist jer svatko u sebi nosi znak smrti uslijed kojega je udaljen od Boga i ljudi.

Ovi su gubavci itekako bili svjesni svoje gube, uzroka propadanja. Stoga, ne gledajući na barijere – nacionalne i druge razlike – skupa pristupaju Isusu. Inače, ljudi koji se ne smatraju „gubavima“ – iako svima nedostaje života, punine i radosti – skloni su se razdvajati i dijeliti. Jer kada se netko počne osjećati superioran, duhovno kvalitetniji počinje se dijeliti od onih koje smatra “gubavima”. A Bog nije stvorio dva svijeta, jedan za ovakve, drugi za onakve. On želi da njegovi sinovi žive zajedno. Tko počne upoznavati i shvaćati svoju “gubu”, taj se više ne dijeli od ostalih, više nije superioran. Isus će u drugim zgodama dodirivati gubave i neće držati distancu od njih. Interesantno je uočiti kako gubavci Isusa zajedno mole, ne svatko posebno. Ljudi, koji ne vide svoj grijeh nego samo grijehe drugih, uvijek će naći razloga za odijeljivanje. Ovi gubavci ne; osjećaju se solidarnima. Solidarnost je odlika svih velikih likova u Bibliji.

Gubavci će ozdraviti, ali ne odmah nego nakon što su čuli Isusovu riječ i krenuli. Napravili korak, dva…i – ozdravljenje! Novi zavjet kršćanski život rado oslikava slikom puta. Kršćanin treba iskoračati puno koraka dok s njega ne otpadne guba uslijed koje se osjeća udaljen od Boga, zbog koje izbjegava ljude, koja mu opterećuje savjest… Gubavci su čuli riječ ozdravljenja i po njoj krenuli prema svećeniku. Kako bi ozdravljenje bilo priznato. I kako bi službenici Gospodnji sa sigurnošću znali – ovo je djelo Mesije, Pomazanika! Stigao je!

Svih desetorica otiđoše putem ozdravljenja, ali samo jedan se vratio. Tuđinac, heretik – Samaritanac, on se vraća slaveći Boga! Isus u prvi plan stavlja njegovo slavljenje Boga. I drugi su ozdravili, ali kako? Ozdravili za sebe! Kao da su morali ozdraviti! Kao da se to moralo dogoditi. Kao da na to imaju pravo. Ni zahvalnosti u njima nema. Otići će svećeniku, ali poslije toga ništa. Nema traga u njihovu srcu. Ni u srcu svećenika. Oni nemaju Isusu što reći, ne rađa se njihov odnos prema Njemu, nema ushićenja i radosti nego – mrtvilo! Koža je ozdravila, a srce? Gdje li je srce? Moguće je biti ozdravljen i integriran u zajednicu, ali polumrtvog i separiranog srca. Moguće je poslušati Isusa i sve učiniti, ali ostati smokva na kojoj nema ploda… U svjetlu evanđelja od prošle nedjelje, devetorica po svoj prilici smatraju kako je Isus učinio ono što je bio dužan učiniti. I stoga, iz njihova kuta gledano, svatko ostaje na svome: Isus je učinio svoje, a oni se vraćaju svojem životu. Osim biološke, drugih promjena nema. Kod njih koji su, navodno, u žarkom iščekivanju Mesije! Međutim, u Samaritancu se nešto događa. Osjeća kako Isus prema njemu nije ispunio dužnost. Zna da mu je pružio ono što nije morao. I jedini kreće nazad prema njemu. Doživljava kako Gospodin spašava. Samo je u Njegovoj vjernosti život. I tako, on – heretik, ulazi na egzistencijalni način, u ono što ostalih devetorica nemaju. A oni su trebali njemu svjedočiti. Ovako on postaje svjedočanstvo kako je moguće iz smrti prijeći u život… Sve je moguće onomu koji vjeruje! Koji ima srce da vjeruje…

Piše: doc.dr.sc.vlč. Ivica Čatić

Foto: fra3.net

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.