Što se to dogodilo u Hramu? Unutra su ušli čovjek koji čini pravedna djela i notorni grešnik. Nakon kratkog vremena, po njihovom izlasku iz Hrama, imamo obrnutu situaciju: čovjek pravednih djela nije pred Bogom opravdan a grešnik jeste! Čudne li situacije! Što se to zapravo dogodilo u Hramu? Farizej se moli uspravan jer Židovi redovito nisu klečali u molitvi. Uspravan i ponosan nabraja ono što čini. A čini pravedna djela, čak i više nego što Zakon traži: umjesto jednom u godini, on posti dva puta tjedno, od žetve daje desetinu (tko danas daje Crkvi 10% od svojih prihoda?)… Nema mu se što prigovoriti! Istina, njegova uspravnost i ponos malko bodu oči, no ima pravo jer ih je svojim poštenjem, radom i žrtvom zaslužio. Kad bi barem svi ljudi bili takvi, svijet bi drugačije izgledao. Pored njega u hramu jest – carinik. Ubirući porez, uzima svima ali, jasno, prema najsiromašnijima je gulikoža: dok će imućnom smanjiti standard za poneki postotak, siromašnomu otima kruh iz usta. Osim toga, on porez ubire za rimskoga okupatora, dakle hrani njihova narodnoga neprijatelja! Prema starozavjetnom Zakonu, za svoje opravdanje treba vratiti sve što je nepravedno uzeo, tome nadodati još 20% kamata i napustiti tu profesiju. S obzirom da je to bilo skoro nemoguće za izvesti (a i tko bi ostavio tako unosnu profesiju?), rabini su smatrali kako je za carinika opravdanje praktično nedostižno. A tko zna kakve je još i druge grijehe osim profesionalnih počinio?
Promatrajući ih obojicu, teško se oteti dojmu kako bi farizeju trebalo preporučiti neka bude malo finiji, neka ne podcjenjuje druge i bit će u redu. A njegov ispravan život primjer je za nasljedovanje i dovoljan za njegovo opravdanje. Za carinika, čini se, ne bi trebao biti dovoljan spušten pogled i jedna rečenica pokajanja, nego bi trebao najprije vratiti nepošteno uzeto a tek onda bi mogao govoriti da mu je žao, zar ne? No, Isus kaže kako je carinik nakon samo jedne rečenice opravdan a čovjek dobrih djela ne! O čemu se ovdje radi? Kojim mjerilima mjeri Isus? Ako pogledamo bolje, jasno je kako ne kudi pravedna djela prvog čovjeka, a ne hvali niti preporučuje lopovluk drugoga. Naglasak je na nečemu drugom. Na nečemu u čemu se jako razlikuju a to je bitno. Bitnije od dobrih djela pa čak i nečije grešnosti!
Nije presudan njihov život nego njihov stav pred Bogom! Farizej je sam skrojio svoj život, jer je neke od zapovijedi Zakona odlučio obdržavati a neke ne. Smatrajući se pravednim, dolazi pred Boga očekujući da mora proglasiti njegovo opravdanje – „Bog nema kamo“! Štoviše, s Bogom o tome ni ne raspravlja jer zna se: on je pravedan! Njegov moralni lik, njegova svetost – njegovo su djelo. Sam ih programira, a s Bogom o tome nema što raspravljati, nema što učiti. Upravo suprotno od evanđeoske pouke proteklih nedjelja. Farizeju Bog je tu samo da ga isplati, da nagradi njegove bravure! To je greška! Toliko velika zabluda koja je u stanju pred Bogom poništiti sva dobra djela! Zašto?
Sjetimo se Adama i Eve i suštine njihova, prvoga grijeha. Prvi, i ujedno prototip svakoga drugog grijeha, dogodio se poradi krive slike o Bogu: ne, nećete umrijeti ako dirate stablo, nego zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi… I čovjek će pružiti ruku jer misli da ga je Bog htio obmanuti, da mu je želio sakriti perspektivu koja mu se – sama od sebe (ima li išta što postoji samo od sebe?) – otvara na tom drvetu! Čovjek kroji Boga na svoju sliku i onda prema toj izmišljotini upravlja i svoj život. Kada netko ne želi čuti čovjeka nego o njemu nešto zamišlja, tada se to zove ne prihvatiti drugoga negotjerati po svojemu. Dakle, izuzetno pobožni farizej ne prihvaća Boga! Da – kod pobožnih ljudi i to je moguće! Hvala ti što nisam kao ovaj! A kakav je ovaj pokraj tebe, farizeju? Ako te zanima, pitaj! Neće pitati, ne mora on nikoga ništa pitati. Sve zna, tjera po svome!
Da je Bog opravdao farizeja, što bi se dogodilo? U kraljevstvo nebesko, ondje gdje treba biti mir, sporazumijevanje i sklad, ušao bi jedan kojega ne zanima ni što Bog misli a kamoli drugi ljudi i raj bi polako počinjao biti pakao! Neodrživo s obzirom na ono što raj treba biti! Kako bi takav čovjek mogao do kraja izvršiti ono što Bog od njega želi, ako ga ne zanima što Bog misli? Bog je Otac, obojica su mu sinovi a farizej govori hvala ti što što nisam kao ovaj! I Otac bi trebao biti sretan? Farizej se ponaša kao nadničar: svoje sam odradio, daj mi nadnicu! Ne, kazat će Otac, nisi nadničar, ti si sin! Zato nije dosta da odradiš neke zadatke – moraš voditi računa o cijelom domu. Svomu bratu moraš biti brat! Kako će farizej učiti živjeti kao sin, ako ga ne zanima što Bog želi? Kako će biti opravdan kada u ovaj svijet s kojim Bog ima plan, unosi neki svoj i ne zanima ga je li u skladu s Božjim? Zapravo pravi nered, jer podiže podjelu na pravedne i nepravedne a u nju bi uvukao i Boga. Umjesto da uđe u Božji plan, smatra kako bi Bog trebao ući u njegov! I to je pobožan čovjek u stanju. No, neće proći, pao je na ispitu. A carinik? Udarajući se u prsa, pokajao se. S obzirom da ga je Gospodin primio, pokajanje je bilo istinito. Ostavit će se svoga prljavog biznisa. Poslušao je Božji glas i prema njemu preuredio svoj život. Radi Njega potpuno je promijenio smjer! Uspio je jer je učinio je ono na što “pravedni” farizej još uvijek ni ne pomišlja! Njegovo srce ide u susret Očevom, bratovom…
Piše: doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić
Foto: Blog Network – University of Notre Dame
Dodajte komentar