Obilježavajući dan Downova sindroma, imali smo priliku da se zapitamo oko prihvaćanja različitosti. U znak potpore, obukla sam dvije različite čarape i na taj način i izvana izrazila svoj stav prema različitostima. Taj me doživljaj potaknuo na pisanje ovoga teksta. Promatrajući te drage ljude i njihova nasmijana lica, zapitala sam se o stvarnom prihvaćanju različitosti u svakodnevnom životu. Koliko istinski ljubimo ljude koji nas okružuju? Prihvaćamo li svako biće bez obzira na njegove stavove, sposobnosti ili ograničenja, onako kako to biće prihvaća i podupire svemogući Stvoritelj svijeta? Odgovor bi trebao biti DA, no vrlo često svojim postupcima upućujemo na nešto sasvim drugo. Svakodnevni susreti i suživot s ljudima stalna su prilika da iskažemo svoj stav, no ujedno i tsstovi na kojima vrlo često „padamo“. U svijetu u kojem se cijeni samo izvrsnost, prosječnost se tretira kao znak slabosti. Koliko smo i sami doprinijeli uvriježenosti takvog shvaćanja? Jesmo li spremni strpljivo pričekati da netko odradi povjereni mu zadatak ili se sami namećemo jer ćemo mi to brže i bolje odraditi? Razmislimo li na trenutak prije negoli kome ponudimo instant rješenje za određeni problem? Pokušavamo li drugima nametnuti svoje mišljenje, stavove ili dopuštamo da ljudi oko nas razmišljaju drugačije? Da bismo pronašli odgovore na sva ova pitanja, dovoljno je prisjetiti se već današnjega dana te razmotriti svoje reakcije na određene situacije.
Kao odgojiteljici, dana mi je prilika da sudjelujem u odgoju i obrazovanju djece, a način na koji to činim može prouzročiti dobre, ali i loše posljedice. Da bih mogla kvalitetno obavljati svoj posao, svakodnevno se moram podsjećati na to što znači biti čovjek. Znači, najprije biti vrhunsko ostvarenje našega Stvoritelja. Svatko je originalan u svome postojanju i stavljen u život s određenom „zadaćom“. Način, tempo i put kojim će se pojedino biće razvijati nije nešto što ja trebam i smijem određivati. Moje je uloga biti potpora: prepoznavati vrijednosti osoba koje me okružuju te poticati te vrijednosti nastojeći ne gledati u loše koje se ponekad manifestira i želi izgraditi barijere između mene i onih koji me okružuju. I premda je ponekad lakše distancirati se od ljudi koji nam nisu simpatični, izazov je baš tu. Ustrajati u dobru i pokazati da možemo nadići svoje predrasude.
Koja je svrha moga života, ako se priklanjam samo onim koji dijele moje mišljenje, koji rade kao ja, koji su vedri, dobri, uspješni…? Kako da rastem kao čovjek ako nemam priliku testirati svoja uvjerenja? Pronaći u čovjeku ono nešto i pokazati mu da ga ljubimo unatoč njegovim slabostima, znak je božanskog u nama. Prisjetimo se samo kako nastaju vrhunski projekti. Nikada skupino istog zanimanja ne bi mogla stvoriti jednu vrhunsku građevinu. Savršenstvo nastaje kada snage udruže stručnjaci različitih profesija i kada svatko od njih doprinese već prema svojim sposobnostima. Različitosti koje ih određuju postaju nit koja ih povezuje u ostvarenju jednog zajedničkog cilja. Svakodnevni život koji živimo kao pojedinci nije ništa drugo nego zadatak koji je pred nas stavio naš Stvoritelj. A uspješnost realizacije toga zadatka ovisi upravo o našim odnosima i spremnosti svakoga od nas da nadiđe sebe i vidi ono bogatstvo koje je često skriveno u ljudskim dubinama.
Piše: Melita Muškardin
Preuzeto: HAGIOHR
Dodajte komentar