Budući da ništa ne boli kao duhovna bol, svima nam je potrebna prevencija bolesti duhovne dimenzije, dimenzije koja je primarna za svakog čovjeka. U duhovnom području donosi se čovjeku zdravlje, što je proces gotovo suprotan medicini koja samo liječi neku fizičku bolest. Kao medicinar, tvrdim da je duhovno zdravlje uvjet za svako ljudsko zdravlje.
Svaki je čovjek svoj original, kakvim ga je već Stvoritelj stvorio, želio i pozvao u život. Temeljna stvarnost u čovjeku jest njegova duhovna duša, a čovjek je kroz svoj život uvijek razapet između neba, od kojega potječe i kojem ide u susret, i zemlje, na kojoj se ostvaruje. Najteže je čovjeka dovesti do toga da uvažava svoju duhovnu dimenziju i uvježbava duhovno zdravlje. Zato su važni principi misao, riječ i djelo. U svakoj našoj stanici duhovna je dimenzija, što znači da svaka stanica ima svijest i sposobnost odluke. Stvoriteljev duh je u nama, u nama odjekuju Njegove riječi potpore i potvrde, On nam je dao sposobnost koju nam nitko ne može oduzeti ni pogaziti.
Sjetimo se čiji smo zapravo. U susretu s ljudima, često ćemo doživljavati da ništa ne vrijedimo. U tome ima istine, jer dragocjeni smo samo svome Stvoritelju koji nas je u potpunosti osmislio. Uvijek radimo na svojoj cjelovitosti, na tome su sve naše snage i sposobnosti okupljene i aktivne. Tek tada moći ćemo reći da imamo život i da imamo vječnost. Potrudimo se razveseljavati svoju savjest jer ona čuva naš život.
Uvijek kad bi se s posla vraćala kući, a naročito navečer, preispitivala bih se posebice o svakom pacijentu kojeg sam imala. U radu na odjelu, kod pacijenata sam išla prvo „dodirnuti“ duhovnu dimenziju, a tek potom sam konzultirala i literaturu ako mi je trebalo više jasnih detalja vezanih uz njegovu bolest. Naši su razgovori uvijek kratki i vedri, ali sadržajni. Pazim da u razgovoru ne zadirem u nešto što bi pacijenta rastužilo, a pogotovo ne tražim od njega nešto što nije sposoban, zbog svoga naslijeđa, odgoja, utjecaja okoline. Mislimo da imamo razumijevanja za druge, ali vidim da se još moramo izgrađivati u prihvaćanju da netko jednostavno u svojim „stanicama“ nešto nema upisano. Moja je dužnost samo primjerom pokazati i u svakom se trenu odnositi prema njemu u dobroti i ljubavi. Mudrost, koja uzdiže um čovjeka, odabirem za svoj ideal. Moram biti „pri sebi“ ne raspršena, nego koncentrirana jer tek onda mogu biti kreativna. I moja ljubav prema Stvoritelju mora biti jaka. Ako sam odbačena od svih, sjetim se da se imam kamo vratiti i vratim se – sebi i svom Stvoritelju.
Često čujem kako ljudi kažu da moraju nekamo otići da bi nešto ili nekoga zaboravili. Ali, dragi moji, u svakom trenu svoga života nosimo sebe. Isplati se jedino uvijek u sredini svoga srca staviti Stvoritelja, biti što svjesniji Njega i tako ćemo biti sretni i puni života. Svijet je stvoren na Dobroti i uvijek treba biti u dobru, u postojanju, u bitku. To je i osnovno načelo naše hagioterapije.
Uredio: Siniša Tumbas Loketić
Piše: dr.Branka Kalezić, internist
Preuzeto: časopis HAGIOHR
Dodajte komentar