Fidel Castro, revolucionar i političar koji je obilježio 20. stoljeće je preminuo a iza sebe je ostavio duboki trag u životu Kube i njene komunističke revolucije kao i unutar suprotstavljenosti između „Sjevera” i „Juga”. Fidel je bio jedan od protagonista Hladnog rata i nuklearnog rata tijekom kubanske raketne krize 1962. te značajni političar. Smrt “El Comandante–a” predstavlja kraj jedne ere i odlazakjednog najkontroverznijih svjetskih lidera, obožavanog u većem delu zemlje a sa druge strane žestoko osporavanog od dijela svojih sunarodnika i većeg dela zapadnog svijeta.
Fidel Castro je odgajan u katoličkoj obitelji kao i u intrenatu pod vodstvom Isusovaca, ali je tijekom kubanske revolucije odbacio svoje religiozno uvjerenje. Papa Ivan XXIII je ekskomunicirao Fidela Castra 1962. godine zbog onemogućavanja rada katoličkih institucija na Kubi. 1980.godine je nastao zaokret, nakon susreta Castra sa brazilskim franjevcom Bettom kad su se vodili razgovori o religijskim slobodama na Kubi. Betto je tada rekao Fidelu da postoje tri opcije: 1) da i dalje bude neprijateljski raspoložen prema Crkvi (što bi pojačalo sankcije SAD prema Kubi), 2) da bude indiferentan i 3) da uspostavi dijalog sa Crkvom i drugim religijama. Castro se odlučio za treću opciju. Na osnovu ovih razgovora je napisana knjiga „Fidel y la Religión“ koja je samo na Kubi prodata u preko milion primjeraka i koja je otvorila prostor za raspravu na temu vjere na Kubi, omogućila ponovno približavanje između Crkve i države a dali su se naslutiti i znaci da bi se i sam Fidel mogao vratiti katoličkoj vjeri. Iako revolucionarna vlada Kube nikad nije prekinula odnose sa Svetom stolicom, ona je praktično provodila zvanični ateizam. Tijekom ’80 godina prošlog stoljeća djelovanje Katoličke crkve je polako raslo no religiozna sloboda još uvije nije bila na pomolu. Betto u knjizi ukazuje na činjenicu da je Fidelov prekid sa crkvom bio politički motivisan jer je Crkvu smatrao socijalno reakcionarnom institucijom koja je 1940-50. branila postojeći držvani poredak i u njegovim očima je tolerisala i opravdavala nejednakost i nepravdu. Ipak gerila koju je vodio nije bila potpuno ateistička jer je u sovjim redovima imala kapelana opunomoćenog od strane biskupa da krsti novorođenu djecu i da obavlja sprovode poginulih revolucionara. Kako je revolucija odmicala, Crkva je sve više postaja neprijatelj države no sama revolucija nikad nije bila antireligiozna i nijedan svećenik nije pogubljen od strane komunističke države. Ipak 1961. Castro protjeruje Isusovce iz zemlje a broj svećenika je redukovan na manje od 200 na cijelom otoku – prisustvo misama se smatralo podrivanjem države.
Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, Ustav je 1992. objavio da Kuba više nije ateistička zemlja te je ponovo omogućena sloboda vjeroispovjesti (što je rezultiralo smanjenom finansijskom pomoći odstrane Rusije). Broj svećenika se udvostručio. No Fidel je još uvijek smatrao Crkvu nekom vrstom političkog rivala koju je potrebno i dalje ”držati na oku”. Preokret je nastao 1998. godine tokom posjete pape Ivana Pavla II kad je papa insistirao da se Kuba otvori prema svijetu i svijet prema Kubi, tražeći implementaciju demokratije i ljudskih prava uz kritike sankcija i politike izolacionalizma od strane SAD prema Kubi.
George Weigel, autor biografije o papi Ivanu Pavlu II opisuje Castra u susretu sa papom “kao čovjeka koji bi nekako pristupio ispovijedi i to kod jedinog čovjeka na svijetu kojem bi (Castrov) ego to dopustio”. Susret je takođe rezultirao vraćanjem Božića kao praznika. Odnos Crkve i države se nije bitnije promijenio sve do 2002. godine kad je konačno došlo do susreta 13 biskupa i vladinih zvaničnika. Dialog je od tada bivao sve bolji i Crkva je postala najveći ne-državni civilni faktor i ključni socijalni oslonac u državi.
Fidelova vjera je idalje bila pod velom misterije te su se tijekom posete pape Benedikta čule glasine o Castrovom povratku Bogu i Crkvi, o ponovnom otkrivanju Isusa u poslednjim godinama života. Fidel je papi Benediktu poklonio kopiju Bettove knjige a zauzvrat je od pape dobio nekoliko knjiga među kojima je najznačajnija knjiga od oca Amando Llorentea, isusovca koga je Fidel smatrao drugim ocem i koga je sam Fidel protjerao iz zemlje. Papin dar je bio potjecajan za čovjeka koji je rezimirao svoj život i političku karijeru ali kome je nedostajala milost, posebno prema svojim protivnicima.
Izvor: cruxnow.com/global-church/
Fotografija: Vatican Press Office
Dodajte komentar