Na pitanje pismoznanca „tko je moj bližnji?“ Isus pripovjeda potresnu prispodobu koja „onom tko ima uši da čuje“ djeluje prilično otrežnjujuće. Dugujemo zahvalnost pismoznancu na ovom pitanju o čijem odgovoru je sigurno dugo, dugo promišljao, vjerojatno do kraja života, i nadamo se da su Isusove riječi u njemu dovele i do obraćenja. Obratimo pažnju na sve aktere u prispodobi.
Razbojnici – razbojništvo predstavlja jedan od najstarijih oblika kriminala u vidu protivpravnog oduzimanju tuđe imovine korištenjem prinude, tj. nasilja. Pretpostavljamo da im se povređeni suprotstavio i da je zbog toga pretučen i „ostavljen polumrtav“. Nasilje danas ne mora biti samo fizičko – moguće je raniti čovjeka i teškom riječju, porukom (elektronskom), pasivnošću ili ne-činjenjem.
Svećenik i levit ne žele prepoznati ni svog sunarodnika niti glas savjesti. Ako bi slušali svoju savjest, ona bi im poručila: „ljubi bližnjeg svog, kao sebe samog“. Analogno tome, svaka osoba u životnoj opasnosti bi se borila za svoj život a ne bi se ponašala po principu „vidje to i zaobiđe“.
Samarijanac je sigurno imao posla u Jeruzalemu, kao i svećenik i levit no za razliku od njih se sažalio – „ne čini drugom ono što ne bi želio da učine tebi“. U tu svoju akciju on ulaže sve svoje – snagu, vrijeme, prvu liječničku pomoć, svog magarca i novčana sredstva – 2 denara što je bila otrpilike trodnevna vojnička plaća. Dirljivo je i obećanje koje daje gostioničaru.
Gostioničar – pretpostavljano da je pristao da njeguje ranjenog čovjeka, za plaću. Ne znamo što se dogodilo kad se Samarijanac vratio i kakav je stav zauzeo.
Čovjek oseća duboku zahvalnost prema Samarijancu jer mu je spasio život. Plemenitost Samarijanca sigurno ostavlja dubok pečat na njega i njegove dalje postupke. Da li je oprostio razbojnicima?
Slika: Aimé Nicolas Morot – Marc Baronnet, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=7901316
Dodajte komentar