Naš Gospodin – Isus Krist nam je u svemu bio jednak osim u grijehu (Heb 4,15). Njegovo tijelo je bilo podložno fiziološkim zakonitostima kao i naše, kako je to Otac po svom naumu predodredio. Kao i svaki čovjek, i Isus je prolazio kroz odrastanje, osjećao je bol (prvi put prilikom obrezanja), glad, žeđ, umor, potrebu za snom. On je prepoznavao svoje tijelo u prostoru kad bi kao dječak u igri pao i ogrebao se, kad bi se ubo na trn ili zadobio žuljeve na dlanovima pomažući svom ocu u tesarskoj radionici. No za Njega i za nas, najvažnija je patnja njegovog tijela u Muci, prema smrti kojoj neminovno ide svako ovozemaljsko tijelo . Muku ne gledamo izuzetu od Uskrsnuća, gde Isus zadobija novo, slavno tijelo. Bez konačnice u Uskrsnuću, mi bi zajedno sa svetim Pavlom trebali vikati iza glasa: “ako ne vjerujemo u Uskrsnuće, uzalud je vjera naša” (1Kor15,14).
Kao liječnika, uvijek me zanimao medicinski aspekt Isusove fizičke smrti. Svi znamo što se i kako dogodilo – pripremamo se za to u Korizmi, slušamo pomno izvješća sva četiri evanđelista i duhovno proživljavamo Veliki Tjedan. Neki od nas su gledali i film “Pasiju”, redatelja Mela Gibsona gdje se ne možemo oteti dojmu prenaglašenog bičevanja Isusa. Osim Novog Zavjeta, okolnosti vezane za Isusovu muku se nalaze u pravnom sustavu Hebreja i Rimljana prvog stoljeća te pisanim dokumentima Kornelija, Tacita, Plinija i drugih. Uzimajući u obzir svjedočenja kršćana i njihovih oponenata, činjenicu da je Isus univerzalno prihvaćen kao povijesna osoba, kratkoće vremena od događaja Muke i datiranja dostupnih manuskripata, potvrde sadržaja Novog Zavjeta od strane povijesničara i arheologa, upućeni smo na pouzdano svjedočanstvo iz koga se može rekonstruirati moderna medicinska interpretacija Isusove smrti.
U Getsemanskom vrtu, znajući da se bliži čas smrti, Isus trpi veliku duševnu bol i znoji se krvavim znojem, fenomen vrlo rijedak koji se može pojaviti u teškim emocionalnim stanjima. Prema medicinskim autorima, gubitak krvi u ovom stanju je bio zanemarljiv a tokom svježe večeri u vrtu, mogao je prouzrokovati jezu. Isus je zatim uhapšen i prvo se suočio sa velikim svećenicima – Anom i Kajfom. Oko jedan sat nakon ponoći, pred Kajfom i političkim Sinedrijom je optužen za blasfemiju i tada je od stražara dobio prve udarce po licu. U osvit zore ga je religijski Sinedrij osudio na smrt. Ceo proces je bio ilegalan prema hebrejskom zakonu jer se hapšenje i suđenje odigravalo: 1) noću; 2) uoči Šabata, 3) nije bilo zasnovano na izjavama dva ili više svjedoka ili su svjedoci mijenjali iskaze; 4) optužba je mijenjana 5) Isus nije imao odbranu 6) Sinedrij nije mogao donijeti smrtnu kaznu; 7) presuda nije izrečena po danu. Dozvolu za izvršenje smrtne presude je mogao donjeti samo predstavnik rimske vlasti te je Pilat to i učinio nakon što se optuženi vratio bez krivice od Heroda Antipe. Iako je Isus bio u dobrom fizičkom stanju, on je na Veliki Četvrtak pretrpeo osjećaj napuštenosti, nije spavao i morao je prepješačiti oko 4km od jednog do drugog mjesta suđenja. Ovi emocionalni i fizički faktori su uticali na kasnije efekte bičevanja.
Bič kojim se izvršavala kazna se sastojao od kožnih resa različite dužine u koje su bile utkane čelične kuglice ili oštri djelovi životinjskih kostiju, ne bi li doveli do većeg oštećenja kože. Obnažena leđa, butine i noge su bile izložene udarcima dok su ruke bile vezane iznad glave. U bičevanju su učestvovala dva vojnika ili jedan vojnik koji je mijenjao svoj položaj. Trajanje bičevanja je zavisilo od zapovjednika i ono je moglo dovesti do kolapsa ili čak smrti. Bičevanje je povređivalo kožu a jači udarci su potom izazivali krvarenja u mišićima. Broj udaraca je mogao ići do 39 prema hebrejskom zakonu. Nakon bičevanja, vojnici su stavili trnovu krunu na Isusovu glavu i ponovo ga udarali po licu drvenim palicama. Teško bičevanje, bol i gubitak krvi su mogli uzrokovati stanje blisko šoku i općem slabom stanju i imali su značajan utjecaj na dužinu preživljavanja na križu. Na ovo je trebalo dodati i utjecaj fizičkog i mentalnog zlostavljanja, gladi, žeđi i neprospavane noći.
Razapinjanje su Rimljani preuzeli od Kartažana a ova kazna je trebala da traje dugo (od 3 sata do tri dana) i završi smrću, uz prisustvo maksimalne boli i patnje. Ova ponižavajuća i okrutna metoda je bila rezervisana za robove, strance, revolucionare i kriminalce. Isus je najvjerojatnije bio razapet na križu oblika slova ”T” (Tau križ). Vertikalni i horizontalni deo križa su mogli težiti skupa oko 136kg a osuđenik je nosio samo horizontalni dio (patibulum) čija je težina varirala od 36-57kg. Patibulum je nošen na vratu, leđima i raširenim rukama, za koje je bio fiksiran užetom. Od tvrđave Antonije (Pretorijuma) do mjesta raspeća, Krist je morao hodati i nositi patibulum oko 600 metara (Via Dolorosa) i na tom putu je zbog iscrpljenosti padao tri puta pri čemu je teški patibulum mogao prignječiti prsni koš i srce. Jedan dio puta, patibulum je nosio Šimun iz Cirene. Pre razapinjanja, osuđeniku bi bila ponuđena gorka mješavina vina i mira (smola dobijena iz trnovitog grma) kao sredstva protiv boli, što je Isus odbio. Sa njega je skinuta odeća što je dodatno moglo otvoriti rane od bičevanja te je bio gurnut leđima na zemlju pri čemu su se rane od bičevanja dodatno mogle zaprljati. U procesu fiksiranja tijela za križ, ekstremiteti su se prikivali čavlima ili vezivali užem. Ručni zglobovi (ređe dlanovi) su probadani zakucavanjem čavala dužine 13-18cm, debljine 1cm.
Raspeti je zatim zajedno sa patibulumom podizan i fiksiran za vertikalni dio križa što je uzrokovalo ekstremno opterećenje na ručne zglobove, laktove i ramena uz moguća iščašenja. Nakon toga su prikivana stopala, probadanjem između (metatarzalnih) kostiju pri čemu su kolena morala biti savijena u stranu, što je pogoršavalo ionako težak položaj cijelog tijela. Samo probadanje ruku i nogu nije dovodilo do velikog krvarenja jer su se izbegavale povrede velikih arterija. Položaj čavala između kostiju ručnog zgloba i stopala je omogućavao dobru fiksaciju tijela. Povrede kostiju i nerava su izazivale ogromnu bol a lezija samog nerva je mogla dovesti do paralize dela šake. Na križu je Isusu ponuđeno piće sa octom jer je bio žedan. Ocat ovdje ima posebnu simboliku jer nastaje kao produkt ukiseljenog vina ili prema Hebrejima ”ukvašenog” vina (sa kvascem) pri čemu je kvasac simbol grijeha. Isus tako preuzima na sebe grijehe svijeta. Najvažniji efekat razapinjanje je bio poremećaj disanja – težina tijela, zajedno sa raširenim rukama je favorizovala udisaj a oslabljivala izdisaj zraka te je brzo rastao nivo ugljičnog dioksida a padao kisik u krvi što je vodilo u acidozu (kiselost krvi). Za adekvatno izdisanje je bilo potrebno ispraviti tijelo i osloniti ga na noge što bi uzrokovalo jak bol u prikovanim stopalima te saviti ruke u laktovima i ramenima što je bilo vrlo teško izvesti a da se ne prouzroči bol u rukama. Naizmjenično ispravljanje i opuštanje u cilju boljeg disanja je brzo iscrpljivalo tijelo. Grčevi mišića su nastajali usled gubitka krvi, smanjene koncentracije kisika i fiksiranog položaja tijela a neprijatne senzorne senzacije u ispruženim rukama su dodatno doprinosile osećaju krajnjeg diskomfora tijela. Zbog narušenog procesa disanje, govor je predstavljao iznimno tegoban zadatak. Uz jak krik, Isus je predao svoj duh u 3 sata poslijepodne. Uzroci smrti na križu su mnogobrojni ali najvažniji su gubitak krvi i ugušenje zbog iscrpljenosti a moguće je i akutno zatajenje srca pri čemu su svi ovi procesi doprinjeli kratkom vremenu boravka na križu – 3 do 6 sati. Drugi mogući faktori smrti su su dehidracija, poremećaji rada srca i nakupljanje tekućine u srčanoj i plućnoj maramici. Nakon što su vojnici konstatirali Isusovu smrt, dugačkim kopljem je probodena desna strana prsnog koša i desna polovina srca te su potekli krv i voda. Evanđelista Ivan je naglasio prvo pojavu krvi mada je vjerojatno da se prvo pojavila voda usled izljeva u plućnoj i srčanoj maramici. Zbog brzog nastupanja smrti, čemu se začudio i sam Pilat, vojnici nisu slomili kosti Isusu kao drugoj dvojici raspetih, odnosno nisu ih pretukli na smrt – da se ispuni Pismo: “ni jedna kost mu se neće slomiti” (Ps34,21).
Tekst i fotografije: Prof. dr.med. Robert Semnic
Izvor: https://sites/svjetlo-vjere.com/files.blueletterbible.org/Comm/terasaka_david/misc/crucify.cfm
Dodajte komentar