Ova priča iz mog života ima tužan i ohrabrujući dio. To je priča svih nas jer putovanjem ovom zemljom stižemo i do cilja, nebeske domovine kojoj prethodi prelazak i rastanak s ovozemaljskim. Kršćanska nam vjera rasvjetljuje taj sastavni dio našeg života i daje mu puni smisao i nadu. Drugi, kojima hodaju bez milosti vjere, suočavaju se sa zidom rastanka nakon čega preostaju samo bol i sjećanja, sjećanja koja neizostavno blijede, dok i ona sama ne iščeznu.
Roditelji su me više godina nestrpljivo iščekivali prije nego što sam pozvan u život. Gospodin mi je preko majke, osim tjelesnog, darovao i život u vjeri; ponukana, ne znajući zašto, krstila me u tajnosti na temelju klice vjere koja je u njoj još tada nicala, ali koje tada nije bila u potpunosti svjesna. Zrno koje je palo na plodno tlo izniklo je u najvećoj krizi našega obiteljskog života. Tada sam imao dvanaest godina. U svome sam mladalačkom umu nazirao tamne oblake koji su se pojavili u odnosima između mojih roditelja. Nazirao, ne i razumio. Razilazak majke i oca bio je gotovo neminovan. No, onda je došla milost. Majka se odrekla svoje dugogodišnje želje, želje koje se grčevito držala, a koja se ispriječila između nje i Gospodina. Tako je Bog u njezine otvorene ruke mogao staviti spas braka i obitelji, a povrh svega toga i najveći dar – vjeru koju je prenijela na sve nas – oca, brata i mene, a kasnije i na više prijatelja i poznanika.
Zašto je trebala otići ranije? pitanje je koje zadobiva smisao zapravo samo u tami vjere; ne znaš odgovor, ali ipak vjeruješ Onome u kome se nalaze suštinski odgovori našeg postojanja. Ili, kako kaže sveti Pavao, „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ Sve se odvilo brzo, u godinu dana. Zaplakao sam tek na sprovodu kad se rastanak materijalizirao i kad sam se, zajedno sa svojim bratom, susreo s ljubavlju svih onih koji su je voljeli. A bilo ih je doista mnogo.
Kada u molitvama naiđem na psalam 130, sjetim se živo moje majke. To je bio njezin omiljeni psalam. Tako je dobro „čujem“ kako naglašava uvodni redak i molbe koje se slijede:
„Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!“
Zatim stojim netremice kod onog pitanja koje „drma“ iz korijena i budi iz uspavanosti: „Gospodine, tko će opstati?“ i dobivam odgovor olakšanja o praštanju, i službi:
„Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bismo ti služili.“
Slijedi poletni dio koji opisuje Onoga u koga se toliko pouzdavala (i ja, ti, i mi):
„U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.“
Čitam i naglašavam dinamično ponavljanje redaka o noćnoj straži koja nestrpljivo iščekuje zoru, to jest Gospodina, da konačno rasprši svakovrsne tmine. Iskustveno znaju o čemu psalmist govori svi oni koji su bili stražari u vojsci, dežurni noću ili oni koji bdiju pored djeteta ili bolesnika. Brat i ja bili smo uz nju dok je iščekivala posljednje sate. Predala je duh svoj u zoru.
„Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna
nek’ Izrael čeka Gospodina.“
Psalam završava predivnim finalem – finalem koje je povezan s uvodnim redovima ove meditacije – s rastankom:
„Jer je u Jahve milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih
i ponovnim sastankom.“
Volio bih porazgovarati s mojom majkom. Da me opomene, ukori, posavjetuje. Razmišljam o ovom psalmu koji stoji kao molitva, ali i kao poveznica sa onom meni milom osobom koja je nekoć taj isti psalam izgovarala na ovoj zemlji. Sad ga moli iz druge perspektive; perspektive koju s jedne strane jasno, a s druge pomalo nedokučivo opisuje sveti Pavao: „Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“
Psalam 130, koji svakom svojom riječju smjera prema Gospodu, povezuje nâs koji se nalazimo na putu i one koji su već prešli iz djelomičnog u savršeno. Gdje se i mi nadamo doći. Amen, draga mama!
Piše: Robert Semnic, prof. dr. sc. med
Izvor: ZVONIK, Katolički list Subotičke biskupije; godište XXIV; broj 10 (XXIV); listopad (oktobar) 2017.
Foto: pixabay.com uz obradu autora
Dodajte komentar