Dva pisma posebno pokazuju postupke koje je koristila sama sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva, kao i njenu psihologiju u vezi s ovom tajnom božanske nazočnosti od koje se sastojao čitav njezin život.
Prvo je pismo uputila jednoj djevojčici, neobično nadarenoj, ali s prkosnim temperamentom od kojega je trpjela njena okolina. Sestra Elizabeta nastupa s posve majčinskom nježnošću: „Jest, ja se molim za tebe i čuvam te u svojoj duši, posve blizu dragoga Boga, u onom malom posve intimnom svetištu gdje ga nalazim svakoga časa, po danu i po noći. Ja nisam nikada sama. Uvijek je uza me moj Krist. On se moli u meni i ja se molim s Njim. Ti me žalostiš, draga moja. Vidim da si zbilja nesretna, ali si tome sama kriva, vjeruj mi. Budi mirna.
Ne mislim da si „čvrknuta“, nego si nervozna i odviše razdražena, a kad si takva, onda i drugi trpe zbog tebe. Oh, kad bih te mogla naučiti tajnu sreće, kao što je mene naučio dragi Bog. Ti veliš da ja nemam ni briga, ni trpljenja. Istina je, ja sam vrlo sretna, no kad bi ti znala kako čovjek može biti isto tako sretan i u protivštinama. Treba uvijek gledati na dragoga Boga. Ispočetka se moramo naprezati, kad osjećamo da sve vrije u nama. No, malo po malo, strpljivošću i pomoću Božjom možemo se nadvladati. Moraš sebi u svojoj duši izgraditi malu ćeliju, kao što sam to ja učinila. Misli na to da je ondje dragi Bog i zalazit ćeš u nju povremeno. Kad budeš uznemirena, živčana, kad budeš nesretna, brzo u nju pobjegni i povjeri sve to Učitelju.
Kad bi ga imalo poznavala, molitva ti ne bi bila dosadna. Za mene je ona počivanje i odmor. Jednostavno dolazimo k Onome koga ljubimo. Ostajemo u Njegovoj blizini, poput djeteta u naručju majke i puštamo srcu da ono govori. Ti si tako rado sjedila posve blizu mene i povjerljivo mi govorila o sebi. Tako treba ići k Njemu. Kad bi samo znala kako On sve dobro razumije! Kad bi to razumjela, ne bi više trpjela. To je tajna Karmela. Život jedne karmelićanke odvija se u zajednici s Bogom od jutra do večeri i od večeri do jutra. Kako bi ovdje bilo prazno da On ne ispunja naše ćelije i hodnike. No mi Ga vidimo u svemu, jer Ga nosimo u sebi i naš je život nebo započeto na zemlji.“
Drugo je pismo poslala svojoj majci. Nije običavala postupati naglo ni s osobama, ni s događajima. Nije bila nemarna, ali je znala čekati Božji čas. Nakon krize, tijekom koje je skoro umrla, mogla je potpuno ući u dušu svoje majke, kako bi i nju sada odgojila. Prigodom jednog posjeta, za koji je mislila da će biti posljednji, srce majke i kćeri dosegle su takav stupanj zajedništva, intimnosti, na kojem oni koji se ljube osjećaju da će uskoro sve muke svršiti. Sestra Elizabeta je to iskoristila da svoju, toliko ljubljenu, majku uputi u tajnu svog unutarnjeg života. To je za njih bila polazna točka novog, posve božanskog oblika prijateljstva, pod Božjim okom. Sutradan po ovom razgovoru uputila joj je pismo koje je kao pravi mali katekizam Božje nazočnosti.
„Onaj koji me ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14,23). Draga moja majčice, započinjem svoje pismo jednom izjavom. Vidiš, ja sam te toliko ljubila, no od našeg posljednjeg sastanka, ta se ljubav još podvostručila. Tako mi je bilo ugodno izliti svoju dušu u dušu svoje majčice i osjećati da je ona posve istog mišljenja. Čini mi se da te ne ljubim samo kao dijete najbolju majku, nego i kao majka svoje dijete. Ja sam mala majčica tvoje duše, pristaješ na to, zar ne? Sada smo u duhovnim vježbama za Duhove. Ja još više od drugih, odijeljena od svega, u svom dragom malom skrovištu, u nutrini. Molim se Duhu Svetom da ti objavi onu nazočnost Božju u tebi, o kojoj sam ti govorila. Pregledala sam za tebe neke knjige koje o tome govore, no želim s tobom govoriti prije nego ti ih dadem.
Moraš vjerovati mojoj nauci jer ona nije moja. Ako čitaš Evanđelje po svetom Ivanu, vidjet ćeš da Učitelj svaki čas naglašava ovu zapovijed: „Ostanite u meni i ja u vama“ (Iv 15,4). I također lijepa misao, koja se nalazi na početku mog pisma, u kojoj nam veli da „budemo u društvu s Presvetim Trojstvom“. Ta je riječ tako mila i jednostavna. Dosta je, kako veli sveti Pavao, dosta je vjerovati: „Bog je duh“(Iv 4,24) i mi mu se približavamo po vjeri. Misli na to da je tvoja duša „hram Boga živoga“(2 Kor 6,16). I to ti veli sveti Pavao.
Svakog časa po danu i po noći Tri Božanske Osobe borave u tebi. Ti ne posjeduješ sveto čovještvo, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši Božanstvo, ona bitnost kojoj se klanjaju blaženici na nebu. Kada to znamo, onda je to vrlo divna intimnost: nikada više nismo sami. Ako radije voliš misliti da je dragi Bog kraj tebe, nego li u tebi, radi onako kako ti je milije. Glavno je da živiš s Njim. Ne zaboravljaj služiti se s mojom „spravicom“. Izradila sam je s toliko ljubavi, baš za tebe. I još se nadam da obavljaš ona tri razmatranja od pet minuta u mome malom svetištu. Misli na to da si s Njim i vladaj se kao prema biću koje ljubiš. To je tako jednostavno: ne treba tu lijepih misli, dosta jeotvoriti srce“
Izvor: karmel.hr
Foto: br. Patrik od Kraljice Svete Krunice Pašti, OCDS
Dodajte komentar