Molitveni stav
Svatko od nas posjeduje svoj, neponovljiv način moljenja. Neponovljiv je ne samo zato što sam „ja“ različit od drugih nego i zato što sam „ja“ u ovom trenutku različit od nekog drugog trenutka i ne mogu se ponoviti u vremenu (premda svatko ima svoj način moljenja koji je upravo njemu vlastit). Važno je pretpostaviti tu činjenicu!
U nastavku se možemo pitati: „Kako ću prepoznati svoj stav moljenja, svoj osobni molitveni stav? Kako da pronađem način na koji bih ja kao „Ja“ molio?
Predlažem da najprije pogledamo negativnu stranu, to jest da vidimo što ne pripada mojem osobnom stavu molitve.
Ono što sam naučio od drugih, na primjer od raznih učitelja molitve ili iz raznih knjiga o molitvi, to nije moj osobni način moljenja. Premda je i jedno i drugo izvrsno (učitelji, osobito sveci od kojih učimo moliti, i knjige, koje su također često puta napisali sami sveci, na temelju kojih učimo moliti), to ipak nije moje. U vezi sa njima postoji jedna opasnost, odnosno jedna poteškoća: naime, sveci-uzori i knjige mogu nas oduševiti, ali samo na trenutak. A što onda? U djelima svete Terezije Avilske ili svetoga Ivana od Križa čitamo prekrasne misli o molitvi i osjećamo da bismo se i mi morali uklopiti u taj okvir, da bismo se uskladili s njihovim iskustvima. I stvarno kroz jedan, dva, tri dana uspije nam da hraneći se mislima tih velikih učitelja moljenja uronimo u dubinu molitvena duha. Možda to uspijemo činiti i tjedan dana. A onda? Pa i u djelima svetog Augustina ili Madeleine Delbrel možemo pronaći prekrasne stranice o molitvi. To nas može na trenutak oduševiti, za jedno kratko vrijeme u nama podržavati molitveni duh. I to je svakako dobro, i spada u odgojni razvoj. Ali to nije naš osobni molitveni stav. Ne pomaže nam da otkrijemo svoj osobni način moljenja. Dapače, to bi nas moglo i zavesti, naime uvjeriti nas da smo postigli ne znam kakvu sposobnost moljenja, i ne znam kakve načine molitve. Ali ako to nije naše, to s vremenom ishlapi, nestane.
Kad ne čitamo više ta djela, ili ne slušamo više nagovor o molitvi ili pak ne ponavljamo više molitvu drugih, onda se nađemo sami sa svojim siromaštvom i sa svojom suhoparnošću. Ako dakle uzori, nagovori i iskustva drugih o molitvi nisu dostatni da bismo pomoću njih mogli upoznati koji je trenutačno nas molitveni stav, što nam onda može pomoći da ga spoznamo? Htio bih s time u vezi ovdje samo ukratko navesti tri stvari. Moj molitveni stav, moja vlastita molitvena situacija je:
- držanje tijela,
- zaziv srca,
- odlomak Svetog pisma u kojemu mogu naći svoj uzor.
Moj temeljni molitveni stav u držanju tijela
To što ovdje velim izgleda ponešto idealno i teško je to u praksi ostvariti, ali može poslužiti kao polazište.
Morali bismo iskusiti sljedeće: posve se opustimo za jedan trenutak i postavimo si – u nutrini, samima sebi, – slijedeće pitanje: ako bih uistinu morao sada izraziti ono što u sebi osjećam i što iz dna srca svoga želim, koji bih stav zauzeo kao izraz svoje osobne molitve? Tada bismo morali opaziti da li se u nama oblikuje neki stav, na primjer molitelja raširenih ruku ili podignutih ruku, ili stav moljenja kako to čine istočnjaci koji se moleći bacaju na zemlju ili kao Isus u Getsemanskom vrtu: kleknuti i sagnuti se licem do zemlje. Može biti i stav raširenih ruku kao znak primanja druge osobe, stav gledanja u daljinu i iščekivanja (kao kad je otac gledao u daljinu neće li vidjeti svog rasipnog sina) ili, konačno, stav onoga koji nešto očekuje ili nešto traži.
To su naoko jednostavne stvari. Možda se nekome čini smiješnim što o njima uopće razgovaramo. Ali, eto, mi se tako izražavamo. Mi se izražavamo pomoću gesta. I kad molimo u tišini, iza zatvorenih vrata, kako nam preporuča Isus u Matejevom evanđelju (Mt 6,6), ponašamo se koji puta sasvim slobodno: padnimo na zemlju, ili spontano podignimo ruke prema nebu, ili ih otvorimo kao onaj koji je spreman nešto primiti, ili pak izaberimo stav poslušnog sluge. Važno je da i kroz iskustvo našeg tijela izrazimo ono što u dubini svoga srca želimo i od Boga očekujemo.
Piše: C.M.Martini
Dodajte komentar