Početak mističnoga iskustva, susret s Kristom vrlo izranjenim, dakle ono što Terezija teološki opisuje kao „osjećaj Božje nazočnosti da nikako nije mogla posumnjati da je Bog u njoj, i ona sva uronjena u Boga“ (Moj život, 10, 1.), postaje prekretnica u Terezijinu shvaćanju Boga, a time i njezina života. Jedan od najljepših tekstova u vezi s tim svakako je ovaj iz knjige Moj život:„Puno puta sam zaprepaštena mislila o velikoj Božjoj dobroti i naslađivala se moja duša videći njegovu veliku darežljivost i milosrđe. Neka bude blagoslivljan za sve jer sam jasno vidjela da nije propustio platiti mi, još u ovomu životu, nijednu dobru želju. Koliko god nevaljala i nesavršena bila moja djela, ovaj moj Gospodin popravljao ih je, usavršavao i davao im vrijednost, a zla i grijehe zatim skrivao. Čak i u očima onoga tko ih je vidio dopušta njegovo veličanstvo da se izgube i briše ih iz njegova sjećanja. Pozlaćuje krivice, čini da zasja krjepost koju sam Gospodin unosi u mene, gotovo me prisiljavajući da je posjedujem.“ (Moj život, 4, 10.)
Sliku Boga koji je dobrota, darežljivost, milosrđe, toliko usredotočen na Tereziju, koji pozlaćuje krivice, sigurno nije primila iz kateheza svojega vremena (Alvarez). Dolazi iz novoga iskustva, novoga života u kojem Terezija otkriva ne samo kakav je Bog, nego i što je ljudski život.
Ljudski život povijest je spasenja, povijest ljubavi Boga koji je milosrdan i koji „se nikada ne umori dajući, niti se mogu iscrpsti njegova milosrđa“ i čovjeka koji je nevjeran, „koji se prije umori griješeći nego Bog opraštajući mu“ (Moj život, 19, 15.). Ono što Terezija na iskustvenoj razini spoznaje kao istinito, zapravo spada u samu bit kršćanskoga iskustva. Čovjek jestgrješnik, i onda kada, govoreći u moralnim kategorijama, ne čini grijeh. „Tko bi rekao da ću tako brzo pasti, nakon tolikih darova Božjih, pošto mi je njegovo veličanstvo počelo davati krjeposti, jer su me upravo one pobuđivale da mu služim, pošto sam se vidjela gotovo mrtvom i u tako velikoj opasnosti da budem osuđena, pošto ste me uskrisili dušom i tijelom, kada su se svi koji su me vidjeli zgranuli videći me živu! Što je to, Gospodine moj! Zar u tako opasnomu životu moram živjeti?“ (Moj život, 6, 9.)
Terezija želi postići stanje u kojem će grijeh biti u potpunosti nadvladan. Vidjevši da, koliko god se trudi svojim silama to i postići, uvijek iznova pada, Terezija kaže da je ovaj ljudski život opasan, vida tan peligrosa. Novi život pomaže joj da spozna kako je obraćenje proces koji traje zapravo čitav život. Iako zna da u pogledu sigurnosti stanja milosti nikada nije moguće imati sigurnost vjere, Terezija – na tragu biblijskoga poimanja – pronalazi dva sigurna znaka po kojima se takvo stanje može raspoznati: „[S]asvim sigurne i određene stvari nema, niti je može biti; jer bude li je, da posjedujemo ljubav, bit ćemo sigurne da smo u milosti. No, gledajte, sestre: ima nekih znakova koje, čini se, i slijepi vide; nisu tajni […]: ljubav i strah Božji! To su dvije jake tvrđave, odakle se navješćuje rat svijetu i nečastivima.“ (Put k savršenosti, 40, 2.)
U ovomu se kontekstu treba razumjeti što za Tereziju znači govoriti o „milostima“ koje joj je „Gospodin učinio u molitvi“. Ne radi se o nekim apstraktnim iskustvima, o misticizmu, nego o iskustvu spasenja u njezinu životu. Bog, o kojemu Terezija govori, Bog je koji ljubi čovjeka, ne napušta ga nikada i ne propušta učiniti sve da ga spasi od samoga početka, i onda kada ga čovjek ne poznaje. Terezija, poput svetoga Pavla, ističe da je ona prva među onima kojima je Bog sve oprostio i pokazao nemjerljivu ljubav: više sa mnom nego s ikim drugim. Učestale aluzije na osobe i iskustva sadržana u Svetomu pismu pokazuju kako je ono za Terezijunorma normans non normata kršćanskoga iskustva. Ona kaže:„Do te mjere vjerujem da je objava bila istinska, ukoliko nije u protivnosti s onim što se nalazi u Svetomu pismu ili pak protiv zakona Crkve koje smo obvezni poštivati.“ (Moj život, 32, 17.)
Izvor: Karmel – Marija Bistrica
Foto: ()
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar