Duhovno zdravlje Ljepota, vrhunski lijek (2)
Duhovno zdravlje

Ljepota, vrhunski lijek (2)

LJUDSKA I BOŽJA LJEPOTA

Imamo ljepotu koju su ljudi napravili, neku sliku pred kojom možemo stajati danima, melodiju ili građevinu poput bazilike svetoga Petra. Umjetnost nije ništa drugo nego izražavanje duha: tijelo želi izraziti duh. Preko svojih umjetničkih djela određeni umjetnik na nas zrači ljepotu. Ljepotu izražavaju ljudi i ona iz njih zrači. Uzmimo, na primjer književnost. Vidimo slova, ali duša nam doživljava ono o čemu je pisano. Tko ne zna čitati, nema ključ da izvuče duh iz tih slova, a u njima je duh toga pisca i njegova ljepota.

Ako hagioasistent nema ljepote u sebi, ona ne može zračiti iz njega. Naime, hagioasistent može nešto dati hagiopacijentu samo iz sebe. Vrhunski glazbenik ne može dati glazbu tako da ju uzme negdje sa strane, a da on ostane izvan nje. Glazba, to je njegov život, to je on. To je zapravo ljepota. Hagiopacijent će doći k onom hagioasistentu iz koga zrači ljepota.

Druga je vrsta ljepota koju Bog stvara u prirodi. Pokušajmo se zagledati u neki cvijet, u njegovo središte. Tu je tolika intima da nas zahvati neka sramežljivost jer otkrivamo da je pred nama neka druga ljepota, ljepota neba, nešto poput dječje nevinosti, čistoće. Svaki detalj cvijeta je nevjerojatan.

KIČ KAO SUPROTNOST LJEPOTI

Zatim, uz ljepotu, postoji i kič, ružnoća. Ružnoća je suprotnost od ljepote. Zato čovjek ne može napraviti dobro, on može samo razarati i raniti. Ateist ne može izraziti ljepotu koja dolazi od Boga; on mora u sebi imati barem moralnost da bi bio povezan sa Stvoriteljem i Njegovom beskrajnom ljepotom pa da bi napravio neko umjetničko djelo. Umjetnici daju ono što oni jesu u sebi. Ako neki umjetnik radi amo zato da bi dobro prodao svoje djelo, u njemu nema duha. Prava umjetnička djela fasciniraju i prenose nas u neki drugi svijet, osvajaju i vode u pozitivno i dobro, u zdravlje. Nasuprot tome, kič je obična laž. Ona znači prikrivanje praznine duše. Kič zavarava, na trenutak zabljesne pred očima, ali iza toga nema ničega.

Znanost nam govori o estetici, daje nam puno teorije, ali ne da nam da upijemo ljepotu. Estetika je samo pokušaj shvaćanja ljepote, ali po njoj nećemo stići do ljepote.

LJEPOTA DOLAZI OD BOŽJEG DUHA

Hagioterapija ne može bez ljepote. A ljepotu daje Duh ožji. Duh, koji dolazi s neba, inkubira i stvara ljepotu u prirodi. Otac Nebeski planira i želi, po svome Sinu, u Riječi izgovara, a Duh Sveti čini da bude. Prema tome, u svakom cvijetu je Duh Božji, možemo ga vidjeti i dodirnuti. U kič nema Duha Svetoga. U hagiosistentu koji je iznutra prazan nema lijeka za hagiopacijenta. Drugim riječima, hagioasistent mora biti ispunjen Duhom Svetim. Zato su hagioasistentu potrebna barem tri seminara nove evangelizacije i iskustvo dvosatnog klanjanja, bilo kod kuće ili u nekoj kapelici pred izloženim Presvetim Otajstvom, prema predlošku koji sam sastavio; tako će doživjeti silu i dubinu Duha, tu ljepotu, koju će onda zračiti na pacijente. Ljepota je zapravo život, zdravlje, budućnost , nebo. Ljepota je Bog.

Ljepota ostaje naša sudbina. Odmak od ljepote znači pad u zlo i grijeh, znači otpasti od Boga, jer On je ljepota. Tko se ne trsi doći do ljepote, nije Bogu blizak. Umjetnik bilo koje vrste ne može napraviti dobro umjetničko djelo ako nema nadahnuće. On čeka dah odozgo. Nadahnuće znači da nebo dolazi k njemu. Pravi umjetnici među nama oni su koji čitavu domovinu natapaju duhovnom ljepotom i životom. Znanstvenici imaju nešto od toga, ali osobito su umjetnici ti koji čuvaju „vatru“ duha. Tu „vatru“ duha znanstvenici često odbacuju jer misle da se sve može razumski riješiti. Zapravo, pravi znanstvenici su oni koji su također imali nadahnuće i otkrili su velike stvari, jer su bili nadahnuti da krenu istraživati i potom su otkrili. Nama su stvari skrivene, ali ih duh otkriva.

KAKO POMOĆI HAGIOPACIJENTIMA DA PRIME LJEPOTU?

Dvije su vrste pacijenata. Jedni su društvo u cjelini, a drugi su pojedinci. Hrvatsko društvo jedan je veliki pacijent, Europsko društvo još je veći pacijent. Ne može čovjek bez Boga; ne možemo živjeti bez zraka koji dišemo. Suvremeno društvo pacijent je stoga što je napustilo Boga. Ateisti, nemoralni ljudi, površni kršćani, sve su to pacijenti. Kršćanin koji nije nikoga obogatio, koji ne zrači ljepotu neba, Isusa Krista i Evanđelja, nije pravi kršćanin. Za društvo nam je potrebna makroterapija, dok za pojedince imamo mikroterapiju.

Kršćani se ne smiju povoditi za svijetom, nego posredovati vječnu ljepotu, koju Bog daje, nad kojom se čovjek divi i od čega živi. Toliko je potrebno raditi, tako da bismo posredovali ljepotu, dobrotu i istinu preko glazbe, knjiga, arhitekture.

Mikroterapija znači da hagioasistent koji ju posreduje mora imati iskustvo glazbe, slikarstva, pisanja, kiparstva; iskustvo prirode – planina, mora, zvjezdanog neba, ljepote oblaka, mjeseca, cvijeća, malog djeteta u igri, mladih, liturgije, molitve. Ne može hagioasistent pomoći nekome tako da mu govori o ljepoti, o tome kako je priroda lijepa, kako je Bog dobar. U svakoj riječi hagioasistenta treba biti ljepota koju će pacijent osjetiti. Hagioasistent treba posjedovati ljepotu da bi ona iz njegovih riječi zahvatila pacijenta. Jednako tako, treba imati doživljaj dobrote i snagu istine u sebi. Kako to imati? Samo tako da nas Duh Sveti nadahne. Zašto Katolička Crkva ima toliko veličanstvenih umjetničkih djela? Svi turisti svijeta idu najprije u crkve. Je li komunizam pedesetih godina dao ijedno umjetničko djelo? Kako to da Crkva postoji već dvije tisuće godina, a prosvjetiteljstvo, marksizam, materijalizam, komunizam prolaze? Kako to da Crkva raste i obnavlja svako društvo? Dok ideologije uništavaju društvo, ubijaju milijune ljudi, Crkva ih spašava, vraća čovjeku dostojanstvo i donosi ljepotu neba.

Da bismo dobili Duha Svetoga, nužni su nam seminari nove evangelizacije. Seminar donosi tu ljepotu, to potvrđuju iskustva sudionika.

Na početku smo nekih novih vremena, spoznaja i preobrazbi čovjeka.

Priredio: Siniša Tumbas Loketić

Preuzeto: HAGIOHR

Siniša Tumbas Loketić

Rođen u Subotici 10. ožujka 1987. godine. Kršten je u župi Isusova uskrsnuća u rodnom gradu. Nakon srednje Politehničke škole u Subotici upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu. Za đakona je zaređen u Subotici 5. listopada 2014. godine, a za svećenika 6. travnja 2015. zaredio ga je mons. Ivan Penzeš. Obavljao je dužnost župnog vikara u Novom Sadu do svibnja 2016. god. od kada preuzima dužnost upravitelja župe Presvetog Trojstva u Selenči. Tokom godinu i pol dana boravka u Novom Sadu gdje je bio kapelan, uređuje emisiju za mlade "Na slobodu pozvani" na valovima Radio Marije. Jedan je od osnivača i urednika katoličke internet stranice www.svjetlo-vjere.com. Dužnost glavnog urednika katoličkog lista "Zvonik" preuzima 6. studenoga 2016. godine, a uređuje ga do travnja 2018. godine kada glavnim urednikom biva imenovan vlč. Vinko Cvijin.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.