Psihologija Lice i naličje straha od smrti
Psihologija

Lice i naličje straha od smrti

Sa smrću sam se susrela vrlo rano. Još u medicinskoj školi, kada su mi na redovnoj praksi rekli da je pacijent s kojim sam donedavno razgovarala preminuo, ostala sam nijema i bez riječi. To bi se ponavljalo sa svakim novim pacijentom. Kada bih ponovo ušla u bolesničku sobu, u njoj ne bi ostalo gotovo ništa od osobe koja je donedavno tu boravila. Krevet je bio raspremljen i novi je pacijent čekao to mjesto. Kasnije, kada sam radila na Institutu u koronarnoj jedinici, to je iskustvo, nažalost, postalo gotovo svakodnevna praksa. Pacijent s infarktom miokarda, njegova reanimacija i onda uglavnom smrtni ishod… Tada, kao jedna od najmlađih u timu, često sam dobivala zadatak da tijelo preminulog odguram u hladnjaču, ispunim dokumentaciju, a stvari vratim obitelji. Taj trenutak vraćanja ručnog sata i preostalih sitnica iz džepova pokojnika za mene je bio nekako najtužniji trenutak. Tada bi obično postalo jasno da osoba koja je stigla u bolnicu nije preživjela i da se više nikada neće vratiti kući.

Smrt i psihoterapija

Dosta godina kasnije, kada sam počela raditi kao psihoterapeut, shvatila sam da je smrt sastavni dio psihoterapijskog tretmana. Ona ima različita obličja i preoblači se u najrazličitije vrste strahova zbog kojih se klijent javlja na psihoterapiju. Razvod, prekid, preseljenje, gubitak  prijateljskog odnosa, gubitak posla ili zdravlja teme su koje se provlače kao teme bliske smrti.

Kriza kao pohod k smislu

Svaka kriza ili životna promjena jesu i otvaranje poglavlja o smislu života. Kada osoba prolazi životnom krizom, ono što ona tada preispituje njezin je životni tijek, ono što je dovelo do određenog stanja. Nakon toga onda slijedi traženje i razumijevanje snaga koje bi joj pomogle prebroditi danu situaciju.

Uspješna doktorica, majka i, uz to, vrhunski stručnjak suočila se istovremeno s teškim oboljenjem i razvodom braka. Ta dva gotovo istovremena gubitka uvjetovala su promjenu koja je zahtijevala hitnu promjenu načina života, ali i prihvaćanja dane situacije. To je, u njezinom slučaju, podrazumijevalo nove stilove života i to ne samo nje nego i njezine djece.

Smrt, očaj i život

Život i smrt međusobno su ovisni i gotovo ih je nemoguće ignorirati. Oni koji odbijaju dotaknuti temu koja budi snažnu anksioznost kod već anksiozne osobe ne osjećaju pritom olakšanje, već, naprotiv, muče ih čak i dublji strahovi, pribjegavaju izbjegavajućim ponašanjima koja stvaraju još jači nemir ili očaj. Trenutak u kojem osoba počinje shvaćati da sve prolazi, nestaje i da moramo naći način da živimo usprkos nestajanju otvara mogućnost za novu odvažnost, dublji smisao i veću šansu za smisleniji život.

Kada osoba ode u mirovinu, ona započinje novu fazu svoga životnog puta. Pitanje koje postavlja sebi jest: „Kako sam živio dosad i  jesam li zadovoljan?“ Različiti su odgovori koje ljudi tada sebi daju više ili manje iskreno. Ukoliko je odgovor pozitivan, utoliko nastavak koji slijedi može biti lakši, ali i ne nužno. Izvjesno je da osoba često može pokrenuti žalovanje, samosažaljenje, ali i apatiju koja joj otežava kretanje novim zahtjevima svakodnevnice i nalaženje svrhe življenja.

Uočavanje straha od smrti često je prisutno i u velikom otporu pri razgovoru o toj temi, uljepšavanju stvari i nepričanju o tome da smo prolazni, „mali i smrtni“ usprkos stilovima života. To uglavnom zna oneraspoložiti i one koji duboko vjeruju u život i nakon nje.

Klijentica, koja je usprkos dobrostojećoj mirovini i vraćanju iz inozemstva, morala je sebi priznati da je njezin odnos sa suprugom završen i da nema smisla više u njega ulagati lažnu nadu. Čekala ju je odluka oko nastavka života i razdvajanju.

Kada je mog klijenta napustio blizak prijatelj koji je iznenada umro, osjetio se zbunjeno i nespremno. Tu je vijest dobio jednoga mirnog dana kada je, umjesto na partiju šaha s njim, njegov prijatelj otišao bez pozdrava. Otada je počeo boriti se sa snažnim nesanicama.

Tjelesne promjene, razgovori u kojima klijenti počinju pričati o novim gledištima zdravlja, tj. fizičkim promjenama i životnim markerima koji često dobiju naglasak u velikim godišnjicama, okruglim rođendanima ili odlasku djece na studije, rađanja unuka i slično bivaju snažan katalizator u kojem smrt ostavlja nepogrešiv trag.

Vraćanje smisla životu

Psihoterapija je mjesto gdje osoba može otvoreno razmišljati o sebi, svome životu i daljnjem njegovom nastavku u skladu sa samim sobom. Jedan od najvećih zadataka u psihoterapijskom tretmanu jest pomoći osobi pronaći smisao koji je dovoljno otporan kako bi održao život te osobe i darovao joj svrhu. Česte pritužbe s kojima osoba dođe tipa: „Moj je život bez radosti!“, „Nemam cilj!“, „Zašto živim kada me je suprug (ili supruga) napustio?“, „Osjećam veliku prazninu!“  ili „S četrdeset godina i dalje ne znam što želim raditi kada odrastem!“ samo su neke od zabrinutosti koja pozivaju psihoterapeuta na usmjeravanje tretmana i pomoć osobi pri otkrivanju prepreke koje joj otežavaju kretanje naprijed. Time otvaramo temu ciljeva života, prepoznavanje njegovih kreativnih gledišta koji bi, uz malo istraživačkog duha, radoznalosti i iskrene volje da se sebi pomogne usmjerili klijenta prema novoj vrsti samoostvarenja.

Završni epitaf

Jeste li se nekada priupitali što biste voljeli da piše na vašemu grobu? Ako niste, vrijeme je da smislite. Upravo taj odgovor može biti odraz onoga kako ste živjeli ( ili kako trenutno živite) ovaj vaš darovan  život.

Piše: Maja Pavlov, psihoterapeut

Foto: pixabay.com

Tagovi

Maja Pavlov

Maja Pavlov je dipl.psiholog, sertifikovani Transakcioni analitičar (CTA) psihoterapeut i NLP trener prema IANLP i INHNLP standardima.
Radi individualne i grupne sesije sa klijentima koji prepoznaju značaj psihoterapije za njihovo opšte zdravlje i kvalitet života. Veruje u promenu stanja, ličnosti i konteksta osobe. Pomaže klijentu u intenzivnom procesu promene, prvo da je definiše, a onda i ostvari. U svojoj praksi, tretirala je različit spektar neželjenih stanja od svakodnevnih životnih tegoba do složenih kliničkih poremećaja (neuroze, psihoze i granični poremećaji). Radi i sa porodicama, bračnim parovma ili porodničnim dijadama.
Svoju međunarodnu psihoterapijsku sertifikaciju (za CTA) imala je na usmenom ispitu u San Francisku (USA), a važne NLP module prošla je sa međunarodno priznatim trenerima . Tom Best (USA), Bernt Isert (Germany) i Charles Faulkner (USA, UK) . U okviru Psihopolisa drži NLP Practitioner i NLP master treninge. Radi individualnu psihoterapiju u Novom Sadu i Beogradu, i vodi grupe ‘TA u svakodnevnom životu’.
Prepoznala je značaj TA i NLPa, radeći sa ljudima u njihovim različitim životnim fazama, verujući da su svesni (i nesvesni) razvoj neminovnost, za koju treba biti spreman.
Svoju psihoterapijsku praksu razvijala je kroz rad sa pojedincima i grupama, kao i vođenjem edukativnih razvojnih programa , u zemlji i inostranstvu. Autor je akreditovanih treninga kod Republičkog Ministarstva zdravlja i socijalne politike i oko 60 projekata u oblasti razvoja zajednica.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.