KRIŽ JE NAŠA SUDBINA
Svatko od nas nosi svoj križ; onaj tko ne nosi, mora ga vući. Križ je naša sudbina jer je križem označena cijela zemlja i ljudski život. Gotovo bismo smjeli reći da je križ definicija ljudskog života na zemlji.
Križ je neizbježan. Htjedneš li ga izbjeći na jednom uglu, susrest će te na drugom ili trećem. Stoga rješenje problema patnje, a to znači križa, nije bježanje nego prihvaćanje patnje. Ako ti je netko vezao za nogu tešku željeznu kuglu pa ne možeš hodati, dovoljno je da je uzmeš u ruke i već možeš i potrčati. Najveći učitelj čovječanstva, Isus iz Nazareta, nije nas učio kako da izbjegnemo križeve, nego kako da ih prihvaćamo. Samo onaj tko svaki dan uzima svoj križ, može postati njegovim učenikom. Postati Isusovim učenikom znači biti sposobnim upijati njegovu snagu za nošenje križa. Ili, biti njegovim učenikom znači pobijediti križ, razoriti križ. Kao što je Isus svojim uskrsnućem razorio smrt i patnju na križu, tako nas prihvaćanje križeva odnosi ususret Isusu Kristu pa njegova pobjeda postaje našom.
Nije dobro od križa praviti mistiku i čaroliju. Ne nosi samo prihvaćanje križa kao takvog nikakvu moć i snagu, nego samo prihvaćanje križa koji nas povezuje s Isusom Kristom. Križ kao takav je, naime, težak, patnja je zlo; muka, bolest i smrt su razaranje života. Snaga križa je samo u tome da je Isus iz Nazareta, a to znači Božji Sin, prihvatio križ. Stoga ćemo u svakom križu naći njega, i upravo to nalaženje njega pomaže nositi naš križ i nosi nas k uskrsnuću i oslobođenju od križa. Prihvaćanjem križa otvaram vrata do Isusa Krista, susrećem se s njime i moj križ preuzima on.
Gandhi i jedan misionar išli su u posjet misijskom gradu Marianhill kod Durbana u Južnoj Africi. Prolazili su pokraj crkve, Gandhi je zastao, naklonio se i s dubokim poštovanjem jedan čas proveo u tišini. Tada se okrenuo misionaru i došapnuo mu: „Samo će nas strpljiva patnja otkupiti, kako nas Indijce tako i vas Evropljane i Afrikance. Vaš križ, dragi patre, propovijeda veliku istinu za sav svijet!“ završio je Gandhi.
Križ pokazuje da je Bog jači od zla i Zloga, ma ne znam kakvo zlo nam nametnuo. Ako se uplašimo križeva i pokušamo pobjeći od njih, bježimo od Božje blizine i smatramo da je križ, odnosno patnja, ili Zli jači od Boga. No prihvaćamo li strpljivo križ i patnju, vjerujemo da nas Bog drži i da je zadnja riječ njegova.
Jedan novinar propovijeda: „Na Filipinima susreo sam čovjeka koji je imao sakate i ruke i noge. Bio je uvjereni kršćanin, ali su ga osumnjičili da je komunist i mučili u logoru. Odvjetnici su mu savjetovali da ih tuži zbog kršenja ljudskih prava, ali on nije htio govoreći: „Da li bi to Krist učinio? Ne bi jer je Krist upravo time što se dao na milost i nemilost mučiteljima promijenio odnos vlasti. Uvijek pobjeđuje onaj tko je trpio“.
Upravo time što su ga tukli i zlostavljali više su oštetili i osakatili sebe nego njega. Oni su i sada sakati, oni su i sada bez Boga i pate. On, međutim, gleda svoju patnju kao kratku operaciju iza koje će sve biti dobro. Sve je dobro što dobro završi, kažu ljudi. Ma kako bio težak ovaj život, ma kako te pritiskala patnja, ma kako bilo tegobno tvoje stanje, ipak ćeš dobiti ono za čim čezneš, uživat ćeš dobro i doći na ono tlo za kojim si vapio, dobiti pravdu i biti sretan zato što postoji Bog. Zato ni nema tragičnih situacija u životu. Najveća sreća ljudske povijesti jest u tome što postoji Bog. Bog je naš jedini zalog, jedinstvena šansa, naša sigurnost. Oni koji čine zlo moraju propasti jer nisu uz pobjednika.
Zato svi križevi tvoga života nose veliku nadu uskrsnuća. Patnje su zato šansa kojom možeš postati čovječniji i ispuniti život sadržajem koji ti nitko ne može uzeti. Ne boj se, iza svake patnje dolazi raj! Sada je tvoj trenutak da pobijediš zlo, nadvladaš smrt i postaneš čovjekoljubiv i vječan.
Uredio: Siniša Tumbas Loketić
Tekst je preuzet iz knjige Još se možeš vratiti, autora Tomislava Ivančića
Dodajte komentar