Kada doživimo neki neuspjeh upućujemo kritike ljudima oko sebe za koje smatramo da su doveli do toga, ili eventualno znamo kritizirati sami sebe. Ako nam činjenica da nismo nešto uspjeli nije previše bitna osećat ćemo se bolje. No, ne trebamo ni zavaravati sebe i tvrditi, biti uvjereni da smo odlični, a nismo. Tada nam i motivacija za napredovanjem opada, a u suštini i živimo u zabludi. Budimo realni prema rezultatima koje postižemo. Trebamo biti kritični prema sebi, ali u granicama normale. Ne smatrati sebe veoma lošima jer nas to može odvjesti u depresiju, tugu. Svaka samokritičnost treba da dovede do toga da imamo jasnu sliku o sebi i da ostvarujemo još bolje rezultate u budućnosti, da napredujemo. Ne možemo se u potpunosti promijeniti, niti to možemo tražiti i očekivati od drugih, ali neke osobine, pojedinosti možemo. I bit će bolje i nama i nama bliskim ljudima. Ne moramo uvijek baš mi biti krivi za neuspjeh. Ponekad trebamo shvatiti da su određeni ljudi, okolnosti, događaji dovjeli do njega.
Budimo obazrivi kada druge kritikujemo. Nemojmo govoriti drugima ono za šta znamo da bi i nas povrijedilo. Ne treba da budemo blagi, ali ni previše oštri, već realni. A i osoba koju kritikujemo, ako je osoba na mjestu, realna – shvatit će kritiku kao naš dobronamjerni savjet. Bez uvrijeda netkome možemo reći da u nečemu griješi. Ne smemo dozvoliti da se netko zbog nas rastuži. Iz svega izvucimo najbolje, pozitivne stvari. I dobro razmislimo – ako naša kritika neće drugome pomoći, bolje ne govorimo ništa.
Pohvale i kritike su svakodnevne u našim životima, možda kritike „malo“ više. Uglavnom nam je lakše pohvale uputiti djeci, a kritike odraslima. Vrlo je teško velikom broju ljudi da drugima upute riječi hvale, divljenja. Pohvale često djeluju i kao vid „dodvoravanja“ drugima, a kritika nije „popularna“, posebno ako nam je izrečena direktno, „oči u oči“.
I Isus nas savjetuje da upućujemo kritike – „Pogriješi li tvoj brat, prekori ga“ (Lk 17,3). Najlakše nam je kritikovati osobe koje su nam najbliže. Tu najprije spada obitelj. Smatramo da nam ljubav obitelji pripada i da je nećemo izgubiti i ako pretjeramo sa kritikama. Zatim znamo kritikovati kolege na poslu, na fakultetu. Prijateljima je malo teže uputiti kritike. Bojimo se često da ćemo na taj način izgubiti prijatelje. Jer, kritike nitko baš i ne voli. I onda, da ih ne bismo izgubili pažljivo biramo riječi. Ali, da smo svi zrele osobe, samouvjerene, znali bismo prihvatiti kritike, savjete. Pravi prijatelji nam kritike, savjete upućuju da bi nas usmjerili na pravi put. S toga smatram da sve kritike koje upućujemo treba da budu na izgradnju drugih, na pravo usmjeravanje. Isto tako treba i da primamo kritike drugih, a i da se odnosimo prema sebi – kritički prema sebi, ali tako da sagledamo ono što smo loše uradili i težiti ka tome da budemo bolji.
A pohvale? Izričemo ih zbog različitih razloga. Djecu uglavnom hvalimo jer želimo da ih motiviramo. Starije osobe nam je teže hvaliti. Zašto? Jer smo često na uspjehe drugih ljubomorni. Da bismo se zaista nekome mogli diviti i hvaliti ga moramo biti „veliki“ ljudi – ljudi koji ne zavide, nisu ljubomorni. Tada uočavamo sve dobre osobine drugih – ljepotu, dobrotu, sposobnosti. I onda možemo nekoga iskreno pohvaliti. Mladi danas divljenje i pohvale traže na društvenim mrežama, na internetu. „Popularniji i bolji“ su oni koji imaju više „lajkova“ na facebook-u, ljepše fotografije, … No, takve pohvale nisu iskrene. Treba da budemo iskreni, otvoreni, nesebično da pohvalimo druge – djecu, partnere, kolege, prijatelje, obitelj. Nemojmo biti zavidni, ljubomorni, nego pohvalimo druge za postignute uspjehe i dijelimo sreću sa njima.
Piše: Jelena Pinter
Foto: www.roditelji.hr
Dodajte komentar