Braćo i sestre!
Poslušali smo današnja liturgijska čitanja, evanđelje, i vidimo što je čovjek, maleni čovjek, spreman činiti da ga Gospodin čuje. Poznato nam je kako je židovski narod trpio, koliko je bio mučen radom, poniženjem, mukama. Svaki tren njihova rada bila je molitva Gospodinu da ih izbavi iz tih muka. Nije bilo lako! Ma nije lako ni danas! Koliko samo nepravde i poteškoća ima danas. S koliko problema se mi danas suočavamo?! Bilo da je riječ na našim radnim mjestima, zanimanjima, bilo da je riječ o bolesti, nerazumijevanjima! Židovski narod je vapio, molio, ma nije odustajao! Viče glasno da te Isus čuje! Ma viči u svojim molitvama! Nemojmo se predavati, vičimo Gospodinu da nam pomogne! Ne možemo sami hoditi svijetom! Vičimo poput židovskog naroda – nečujnom molitvom. Radili su, ćutali, trpjeli, ali molili! I Gospodin ih je čuo, uslišao! Onda ćemo moći zajedno reći sa apostolom Pavlom: “Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen“. Dolazimo do evanđelja. Da, kušnje Isusove! Koliko ih je samo u našim životima. Na svakom koraku, u svakom danu, na svakom mjestu. Đavao, kao jedno vrlo lukavo stvorenje, Gospodinu nudi hranu. Odnosno, započinje kušnje sa tijelom. Zna on da smo mi ovdje poprilično slabi. I ne želi odustati, uporan je. Ma koliko se samo mučimo sa našim tijelom. Bilo da je u pitanju hrana, bilo piće, bilo požuda. Padamo vrlo često. I Đavao zna što radi. Nudi mu moć, nudi mu slavu – ali Gospodin je čvrst u svojim stavovima. Međutim, htio bih naglasiti neke druge elemente ovoga evanđelja, a ideja potječe od moga dragog profesora, dekana KBF-a u Đakovu, profesora Raguža! Moj profesor naglašava ovdje, u ovom evanđelju, između ostalog PONIZNOST. Poniznost je dakle ta, po kojoj ćemo se svi mi prepoznati. Chesterton, poznati engleski književnik, pjesnik, naglašava da će poniznost biti, u budućnosti, simbol, oko kojega će se na neki način voditi bitka između kršćanstva i sila tame. Ljudi, koji nisu vjernici, kaže ovaj engleski književnik, moći će da prihvate krjeposti koje su kršćanske: milosrđe, pravednost, vjera. Ipak, oni će milosrđe pretvoriti u humanizam, pravednost će postati puki poredak, vjera će biti prihvaćanje određenih ideologija. Ali, netko tko nije vjernik, poniznost neće moći tako lako prihvatiti. Poniznost, kao najbolji put u kršćanstvu. U današnjem evanđelju, đavlu je upravo poniznost bila ta, koja ga je najviše sputavala. Istinskoga kršćanina će se prepoznati po poniznosti. Ljubav, mir, dobrota, osobine su koje kršćanin vjernik mora imati više nego ostatak svijeta. Nije to lako. Treba na sebi puno raditi da bi se do toga došlo. Nemojmo dozvoliti da nam dani, mjeseci, godine prolaze u bezveznim nametanjima, raspravama, nego pokažimo da smo vjernici u onoga koji je sve to uspio pobijediti. Mnogo puta se nama vjernici zna prigovoriti da nismo puno drugačiji od ostatka svijeta. Da sve ono negativno u svijetu postoji u Crkvi, među vjernicima. Ne možemo reći da to nije istina. Zbog toga su svećenici, vjernici, cijela Crkva, neprestano pozvani obnavljati sebe, svoje stavove, svoje ponašanje, govor, djela. Ne činimo li to, zavaramo sami sebe, istine nema u nama. Amen.
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: https://pixabay.com/en/desert-africa-bedouin-footprints-1007157/
Dodajte komentar