Duhovno štivo Kontemplativni život po Thomasu Mertonu (4)
Duhovno štivo

Kontemplativni život po Thomasu Mertonu (4)

Kriva poimanja kontemplacije proizlaze iz krive slike o Bogu. Ako se Boga poima kao nešto daleko izvan našeg svijeta, tada se kontemplativcima u ovome svijetu pridaje zagovorna uloga. Oni su ljudi koji na poseban način komuniciraju s Bogom, koji su svojim molitvama i žrtvama sposobni “proizvesti” milosne učinke za ovaj svijet. Kontemplativci nisu beskorisni, oni imaju točno određenu ulogu i zadatak u ovome svijetu. Žive u samostanima i smisao je njihova života zagovor za ostale ljude, osluškivanje potreba svjetovnih ljudi i “pribavljanje” potrebne milosti za njihovo ispunjenje. Dakako da zagovorna molitva ima svoj smisao i značenje, ali svođenje kontemplativnog života samo na te dimenzije izobličenje je i degradacija kontemplativnog života, kao i degradacija naše slike o Bogu.

Takva koncepcija Božje prisutnosti puno je bliža poimanju kontemplativnog života koji bismo mogli promatrati kao buđenje vlastite svjesnosti o prisutnoj Božjoj egzistenciji u nama samima. Bog nam je bliži nego što smo mi bliži sebi samima. Ipak, to ne znači da smo savršeni. Još uvijek smo otuđeni od Boga i nas samih dokle god smo zapetljani u lažni i dualistički svijet našega sebičnog ja. Put k Bogu možemo naći u odricanju od našega sebičnog ja i u traženju pravih životnih vrijednosti, a to je jedino ostvarivo u svijesti o Božjoj prisutnosti. Ta je svijest čisti dar, milost. To je nov način gledanja na stvarnost, rađanje za novi život milosti u kojem sve pojavno, a prije svega nas same, vidimo u novom svjetlu. Možemo to nazvati vjerom, milosnim prosvjetljenjem ili mističnim iskustvom. Tada govorimo o “buđenju za novu svjesnost nas samih u Kristu, stvorenih u Njemu, otkupljenih Njime te preobraženih i proslavljenih u Njemu i s Njime”.

To novo gledanje na stvarnost djelo je Ljubavi i Duha Svetoga. To je kontemplativno znanje kojim se u svemu vidi Božji trag. Sve dolazi od Njega i sve upućuje na Njega. To nije psihološko stanje duha postignuto djelovanjem droge ili koje duhovne tehnike. To nije panteizam. To je gledanje u ljubavi.

No, iako se radi o čistom daru koji se ne može izravno iznuditi nekom tehnikom, ipak je potrebna određena nutarnja disciplina koja će nas pripraviti na takvo iskustvo. Meditacija u toj pripravi zauzima najvažnije mjesto, a zatim molitva koja je prije svega svjesnost o Božjoj izravnoj prisutnosti. Ta svjesnost mijenja naš stav prema Bogu.
Ako smo do sada običavali Boga moliti za mnoštvo većih i manjih potreba našeg života, sada naša molitva poprima drugi oblik. Ona je prije svega hvala i slava upućena Bogu zbog same Njegove prisutnosti u kojoj postojimo. Nije nam više ništa potrebno jer znamo da u Njemu imamo sve. Iskustveno nam postaju jasne Gospodinove riječi i poticaj da tražimo najprije Kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će nam se nadodati. Ako živimo u Božjoj prisutnosti, postaje nam očito kako se On sam zauzima za nas u svakoj našoj potrebi i stoga nemamo više potrebe moliti Ga za sitnice. Dovoljno nam je prebivati u Njegovoj blizini. Iskustvo Božje prisutnosti čini nas osjetljivima na potrebe trenutka, ljudi našega doba. To nas može potaknuti na zagovornu molitvu, ali tada se radi o čistom poticaju milosti i to molitvu čini plodnom. Ona je sada oslobođena sebičnih želja i ambicija, ona je čisti izraz ljubavi. Sam Krist moli u nama.

Kao što je molitva iskustvo Božje prisutnosti, ona isto tako može biti iskustvo Božje odsutnosti. U oba slučaja naša je vjera djelatna. To je vjera u Boga koji je istodobno prisutan i odsutan, imanentan i transcendentan. On je s onu stranu naših razumskih postignuća. Iskustvo Božje odsutnosti rađa u nama svjesnost o Njegovoj veličini, i to može biti dobar poticaj za molitvu. Ljudi našega doba trebaju naučiti kako se nositi s osjećajem Božje odsutnosti. To je za današnjeg čovjeka vrlo često iskustvo, puno češće od iskustva Božje prisutnosti. Ako naučimo ophoditi se s tim iskustvom, ono će nas duboko duhovno obogaćivati.

Pojam odsutnosti dvosmislen je, dijalektičan. On uključuje suprotnost i upućuje na drugi pol – prisutnost.
I kao što odsutnost može pobuditi sumnju, tako može ojačati vjeru. Iskustvo Božje odsutnosti postaje danas ispit autentičnosti naše vjere, ključna točka molitvene i meditativne prakse suvremenog kontemplativca u srcu svijeta. Treba naučiti prihvatiti bolan osjećaj napuštenosti i odsutnosti i ne podleći iskušenjima vraćanja djetinjoj vjeri ugodnih osjećaja. Ustrajnost u kušnjama i zbrci današnjice podiže nas na viši stupanj molitvenog i kontemplativnog života, dovodi nas do punije integracije naše osobe koja se postiže jedino krizama i kušnjom naše kršćanske vjere. To je naš udio u Kristovu križu, smrti i uskrsnuću, a očituje se kao osobno i svjesno potpuno predanje Božjoj volji. Takvo predanje ne zadovoljava se samo izvanjskim držanjem religioznih oblika, recitiranjem molitvenih obrazaca i ispunjanjem crkvenih zapovijedi. Ako svoju vjeru zadržimo samo u izvanjskim okvirima, ubrzo ćemo biti sputani i nezadovoljni. Pravi smisao molitve nalazi se u produbljenju našeg osobnog i zajedničkog ostvarenja u ljubavi, svjesnosti Božje blizine, čak i kroz iskustvo Njegove odsutnosti. Meditacija nam pomaže da produbljujući svjesnost našeg života u Kristu rastemo u slobodi i ljubavi.

Izvor: jake-tisine.ogr

Foto: www.flickr.com

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.