U današnjem vremenu, kada imamo toliko mogućnosti za komunikaciju preko interneta, različitih društvenih mreža, zaboravljamo na „stvarnu“ komunikaciju, komunikaciju sa „živom osobom“. A upravo „društvene mreže“ nas vode u otuđenost, usamljenost. Jer, kako da nekome virtuelnim putem pokažemo da ga volimo, cijenimo, podržavamo? Možda tako što ćemo mu „like-ovati“ ili „prokomentirati“ fotografiju, „objavu, status“?!
Otuđenost, usamljenost, … Upravo to nam se dešava kada nema „stvarne“ komunikacije. Gubimo komunikaciju u crkvi. Dođemo na misu i na koncu izađemo iz crkve ne pogledavši i ne obrativši se nikome. Nikome od vjernika, pa ni svećeniku. Mislimo da smo dovoljni sami sebi, sami s Bogom. Ali upravo ljudi koji su kao mi vjernici mogu nam biti od koristi. Bolje od drugih nas mogu posavjetovati i razumjeti. Isto tako i svećenici koji su jako bitni za naš duhovni život.
„Zaboravljamo“ komunicirati i sa susjedima. Sami smo sebi dovoljni i mislimo da je pametnije „gledati svoja posla“. Ne pomišljamo da nam upravo taj susjed može na mnogo načina pomoći – ako nam nedostaje neki sastojak za kolač koji smo započeli praviti, a trgovine su nedjeljom popodne zatvorene; ako nam kasno uveče zatreba lijek, a ljekarna više ne radi; kada odemo na odmor da nam netko provjetri stan. Sve su to sitnice, ali puno znače kada smo u potrebi. Zato treba da njegujemo dobre odnose sa susjedima. Pa, i ljepše je kavu popiti sa nekim, nego sam.
Često dolazi do svađa u vezama ili brakovima. Ne komuniciramo, ne razgovaramo dovoljno sa voljenom osobom. Sve to onda dovodi do svađa, nesporazuma. Dopuštamo da nam se vremenom neke stvari „nakupe“ i kada nam „prekipi“ – „puknemo“. Zbog toga je vrlo bitno razgovarati o svemu – o dobrim stvarima, o onim lošijim, o brigama, o nedoumicama. U dvoje se sve lakše riješi.
Komuniciramo li dovoljno i sa našim Ocem? Nerijetko zanemarujemo molitvu. Pravdamo se nedostatkom vrijemena, govorimo da nam je sve potaman pa nam Bog „ne treba“, … A ustvari je komunikacija sa Bogom najbolji vid komunikacije. On nas najbolje zna posavjetovati, usmjeriti, utješiti. Najbolje nas razumije, najbolji je sagovornik. Šuti i sasluša nas, a onda nam govori – kroz Sveto pismo, druge ljude, različite situacije.
Kako komuniciramo u prijateljstvu? Smatramo li prijateljima one koji nam sve „like-uju“ na facebook-u ili su nam prijatelji oni sa kojima nam je ugodno šetati, smejati se, pričati do kasno u noć?! Ne vrednujmo ljude, prijatelje na osnovu takvih bizarnih stvari. Ne smatrajmo prijateljima one koji su nam svaki dan „dostupni“ na facebook-u – sa kojima „chat-ujemo“. Ako netko nema vrijemena da se sa nama vidi, prošeta ili sedne i popriča – ne cijeni nas dovoljno. Za prijatelja uvijek trebamo biti „tu“, da može sa „stvarnom osobom“ popričati, a ne virtuelno komunicirati i „chat-ovati“. Upravo taj virtuelni svijet može dovesti do nesporazuma, svađa, prekida prijateljstva. Razgovarajmo međusobno, dijelimo savjete, zajedničke trenutke, dobre i loše stvari. Komunikacija među prijateljima je jako važna. Njegovi savjeti su dragocjeni.
Da bismo imali mirniji život bitna je i dobra komunikacija i sloga na radnom mjestu ili u školi, na fakultetu. Nitko ne voli raditi, imati za kolegu nekoga sa kim se ne slaže ili sjedeti u školi u klupi sa nekim koga ne voli.
Ugledajmo se na Isusa. On je imao dobru komunikaciju sa svima. Nije imao predrasuda – prilazio je i bolesnima i grješnicima i vjernicima. A naročito je imao dobru komunikaciju sa Bogom u vidu molitve, odlaska na osamljena mjesta i šutnje, meditacije. Neka nam On bude uzor!
Jelena Pinter
Dodajte komentar