Kako komunicirate svoje potrebe?
Kada se ljudi budu tjeskobni, žele otkriti o čemu se radi. Da bi identificirali uzrok nezadovoljstva, pomažem im povezati se s dijelovima u njima koji im nešto znače, koji na neki nemušt način ipak govore. Na početku, dosta njih u tom procesu konstatira da se osjećaju kao da su odvojeni betonskom pločom od onoga što je unutra, od onoga što traži pokazivanje i što im je važno.
Nije ni čudo. „Koliko puta“, pričao mi je jedan klijent, „kada sam se ljutio što je brat nagrađen, a ja ne, čuo bih nešto tipa nije lijepo što si bijesan, dobar brat ne bjesni, a i ti si stariji.“ Ili, ako je djevojčica bila tužna, mama bi joj usput rekla: „Trebaš li plakati? Ne vidiš li što smo sve učinili za tebe?“ Treći dječak trčao je okolo sretan jer se igrao, a na to bi uvijek dobio: „Ne raduj se previše jer ćeš sutra plakati!“ Često bi uslijedio i komentar situacije poput: „On je hiperaktivan!“ I tako bi se to troje djece, danas odraslih ljudi, vratilo u svoju sobu i racionalizirali na dječji način: „Stvarno, imam mamu i tatu, brata ili sestru, igračke. Nije lijepo osjećati se tako!“, a neki su čak i sebe krivili. Krivili su se za vlastita osjećanja.
Te osobe, kada dođu na psihoterapiju, kao da na svom „hardveru“ imaju jedan dio otuđenosti od sebe i drugih uz stalnu potrebu udovoljavanja drugima. Za njih biti odrastao znači biti odvojen od sebe, a emocije tek poneku i to ponekad mogu pustiti proviriti iz „kaveza“ u nekom od očekivanih dijaloga.
Da bi našli svoje mjesto pod suncem, te osobe rade ono što drugi od njih očekuju. Za njih je to bio jedini način da ne izgube pažnju i ostanu oni.
Funkcija osjećanja
Naše nas je obrazovanje naučilo mnogo toga, ali često ne i da imenujemo stanja, potrebe i emocije koje su u nama. Osjećanja funkcioniraju kao tasteri koji nam javljaju jesu li su naše najdublje potrebe i želje ispunjene. Neugodne emocije govore da nisu, a ugodne da jesu.
Majka djeteta s posebnim potrebama, na jednoj od njezinih psihoterapijskih seansi, stigla je do važnog zaključka, a to je da o zajedničkom djetetu, ustvari, brine sama iako je u braku. Kada se povezala sa svojim osjećanjima, osvijestila je svoje potrebe i želje te shvatila da ni o djetetu ne može više brinuti niti mu biti na raspolaganju ukoliko ne krene ususret onome što je u njoj. Ove njezine potrebe traže identificiranje, razumijevanje, iskazivanje i razrješenje. Baš kao i upute za let u avionu. Uvjet opstanka jest: „Prvo stavljate masku sebi, a onda djetetu.“
Jedna se mlada djevojka na poslu prilagođavala i više nego se od nje tražilo. Odgovarala je na sve zahtjeve šefa i ostajala prekovremeno. Strepila je što će misliti o njoj. Budući da je naučila biti dobra kći, a u obitelji je to značilo apsolutnu poslušnost ženskog djeteta, smatrala je prijetnjom svaki iskorak u pravcu vlastite želje. Iscrpila je sebe obraćanjem pažnje na to što će drugi misliti. Bila je na usluzi svima osim sebi. Prvi znaci tuge bili su putokaz u radu.
Iskrenost i kongruentnost
Iskrenost je riječ koju ljudi često upotrebljavaju kada žele reći jesmo li na pravi način iskazali ono što je u nama. Iako je imenica, dobro bi bilo prevesti ju u glagol i tako ju sagledati jer je iskrenost proces povezivanja (k sebi) i iskazivanja (k drugima) te, kao takva, može imati dva smjera. Prema unutra i prema van.
Kada smo iskreni prema sebi (iskrenost okrenuta prema unutra) znači da smo se jasno povezali sa svojim osjećanjima, otkrili vlastite potrebe i želje te sebi to priznali. Još je bolje ako smo ih i imenovali.
Drugi smjer iskrenosti ne mora nužno biti iskren! Dakle, možemo znati što osjećamo i što nam treba, ali to ne moramo iskazati. Zašto? Često jer se bojimo da nećemo naići na razumijevanje, smatramo neumjesnim zalagati se za sebe jer vjerujemo da je bolje ostaviti neki drugi utisak osim iskazane želje, jer udovoljavamo ili odlučujemo da u određenoj situaciji nije prikladno biti iskren do kraja. Sve to na duge staze osobu čini nezadovoljnom.
Ima još mnogo razloga gdje takav poluiskren ili gotovo neiskren stav često frustrira sugovornika i ne motivira ga na daljnju komunikaciju. Neiskrenost, kada je svjesna, ima notu manipulacije. Ipak, češće se događa da se spomenutim mehanizmima, u kojima osoba zamjera drugoj osobi, ona, zapravo, brani.
Kako prenosimo poruku?
Što je tu još zanimljivo? Sugovornik koji prima poruku (tzv. primatelj) ne obraća pažnju samo na naš verbalni sadržaj. Znamo da je komunikacija mnogo više neverbalna. Ma koliko se trudili reći što ste namjeravali, vaši ostali kanali (boja glasa, facijalna ekspresija, stav tijela, ritam govora) ostavljaju snažan utisak i to mnogo intenzivnije nego što možete pretpostaviti. Kada je ono što osjećate ili mislite u skladu s onim što iskazujete, vi šaljete kongruentnu poruku koja je, zapravo, jedinstvena, zato što je u skladu sa svim vašim kanalima komunikacije.
Ukoliko nastojite prevariti svoj messenger u nekom od kanala, utoliko će sugovornik imati ne baš jasnu spoznaju onoga što iskazujete ili će mu to djelovati neiskreno. Ono što se događa jest različitost u kanalima poruke; naprimjer, drukčija boja glasa koja ne prati sadržaj poruke ili iskrivljena facijalna ekspresija i stav tijela u suprotnosti sa sadržajem. Sve je to nešto što se događa u milisekundama, ali sugovornik to svojom percepcijom ipak registrira. Na taj način ljudi doživljavaju one s kojima komuniciraju manje ili više iskrenima.
Istinsko pričanje i slušanje
Stoga, važno je povezati se s vlastitim potrebama i željama, dati sebi pravo na njih, početi si postavljati pitanja, kao i davati si iskrene odgovore te ih nastojati razumjeti.
Samopoštovanje, zahvalnost ili pak samoprihvaćanje nije nešto što moramo očajnički očekivati od drugih, možemo ih pružiti sami sebi. Ono što bismo željeli od drugih i što smo identificirali važnima, možemo početi polako komunicirati tako što iznosimo konkretne zahtjeve na prihvatljiv način. Vjerojatnost je da će onda biti lakše i zadovoljeni.
Također, iza revolta drugih ne moramo odmah čuti kritiku koja nas ugrožava. Naprotiv, iza napornih svađalačkih transakcija često stoje neiskazane potrebe i želje koje nitko nije dešifrirao. Mogu postaviti pitanje i mogu provjeriti… I onda slušati.
Jer, uostalom, svaki susret i počinje u istinskom pričanju i istinskom slušanju.
Piše: Maja Pavlov, psiholog
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar