U nekom putujućem cirkusu u Danskoj izbi požar. Primijetivši to, upravnik cirkusa odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio obučen za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo. Klaun po- hita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi ih htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha; uzaludno je pokušavao zakli- njati ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina, i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.
Ovom pričom S. Kierkegaarda započinje maestralni teološki bestseler „Uvod u kršćanstvo” Josepha Ratzin- gera. Još davne 1968. godine iznosi je kao primjer za situaciju teologa, općenito, kršćanina danas. Može govoriti što hoće, on već ima svoju etiketu i svoje mjesto na osnovu uloge koju igra. Svejedno kako se ponašao i na koji način pokušavao prikazati ozbiljnost stvari, već se unaprijed zna da je on samo – klaun. Tako se on može mirno saslušati, bez velikog uzbuđiva- nja nad onim što govori. Zar se niste nekada zamislili nad time? Nema li nečeg klaunovskog u svećeniku za oltarom koji nosi haljine čudnih oblika, šarenih boja, maše rukama i govori o stvarima koje nitko ne vidi i ne može opipati? Ne sliči li papa Franjo pajacu u bijelom koji sa suzom u očima i osmijehom na licu putuje po svijetu govoreći o požaru kojeg samo milosrđe može ugasiti? Ne biva li svaki dosljedni kršćanin, koji se trsi živjeti svoju vjeru u svakodnevici, izvrgnut salvi podsmjeha i podozrenja – gle onog klauna!
U konačnici, ne sliči li Krist otužnom pajacu koji pred Pilatom sriče: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta – dok se vojnici previjaju od cereka gledajući ga u skrletnoj haljini s trnovom krunom?
Može li kršćanstvo biti autentično ukoliko u sebi nema i nečeg klaunovskog? Klaun (iz engleskog clown) znači doslovno – bedak. Riječ bedak, pak, dolazi od tal. bedano – lud. „Lude (klaune) ovoga svijeta izabra Bog da posrami mudre” – reče sv. Pavao. No, znao se ovaj „bajaco” još oštrije potužiti: postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postadosmo, svačiji izmet sve do sada (1 Kor 4,9a-13).
Pitam se onda – ne bi li klaun zapravo trebao samo zamijeniti kostim i promijeniti šminku – i sve bi bilo u redu? Obući civil sekulariziranog svijeta kako bi lakše privukao ljude da dođu gasiti požar? Siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati! – dovikuju klaunu. U takvoj situaciji se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je samo beskrajni ponor ništa- vila, kamo god čovjek upravio pogled. Samo se s uzvisine križa pruža najbolji pogled na nebo.
Dragi čitatelji, klaun je dio ovoga svijeta, ali svojim govorom i izgledom ne pripada ovome svijetu. Možda zato jedini i može poslušati glas „upravnika cirkusa” – Boga, te u Godini milosrđa biti poslan smjelo prizvati ljude na „gašenje požara”. U konačnici, ljudi trebaju klaune. Na kraju će se čovječanstvo ipak zapitati, kao jednom autor pjesme „Odlazi cirkus iz našeg malog grada” – i ja se pitam sada tko je domaćin a tko je bio gost. Klaun
Piše: Dragan Muharem
Photo: www.balonky.cz
Dodajte komentar