Draga braćo i sestre,
nakon nekoliko kateheza o svećeništvu i mojim zadnjim putovanjima, vraćamo se našoj velikoj temi u posljednjih nekoliko godina, razmišljanjima o velikim kršćanskim misliteljima od antike do srednjega vijeka.* Bili smo stigli u visoki srednji vijek, do Bonaventure i Alberta Velikoga. Danas bih htio govoriti o najvećem srednjovjekovnom mislitelju, onomu koga Crkva naziva Doctor communis [Zajednički naučitelj]: to je sveti Toma Akvinski. Zadržat ću se na njegovu životu, a njegovo ćemo učenje razmotriti u sljedećim katehezama.
Moj časni prethodnik, papa Ivan Pavao II. u okružnici Fides et ratio podsjetio je da ga „Crkva uvijek predlaže kao učitelja mišljenja i uzor pravilnoga bavljenja teologijom”.[1] Ne iznenađuje što se, među crkvenim piscima spomenutim u Katekizmu Katoličke Crkve, najviše od svih drugih nakon svetoga Augustina, navodi sveti Toma – čak šezdeset i jednom!
Prozvan je također Doctor Angelicus [Anđeoski naučitelj], nesumnjivo zbog svojih krjeposti, napose uzvišenosti misli i neporočnosti života.
Toma je rođen između 1224. i 1225. u dvorcu koji je njegova plemenita i imućna obitelj imala u Roccasecci, blizu Aquina, nedaleko od glasovite opatije Montecassino, kamo su ga roditelji poslali da stekne prvu naobrazbu. Nekoliko godina kasnije preselio je u glavni grad Sicilijskoga kraljevstva, Napulj, gdje je Fridrik II. osnovao ugledno sveučilište. Na njemu se studente, bez ograničenja koja su drugdje postavljana, poučavalo o misli grčkoga filozofa Aristotela. S njom se upoznao i mladi Toma koji je odmah nazreo njezinu veliku vrijednost. Ali prije svega, u tim godinama provedenim u Napulju, nastalo je njegovo dominikansko zvanje. Tomu je, naime, privukao ideal Reda koji je nedugo prije toga osnovao sveti Dominik. No, kad je obukao dominikanski habit, njegova se obitelj opirala toj odluci i on je bio prisiljen napustiti samostan i provesti neko vrijeme u obitelji.
Godine 1245., već punoljetan, mogao se ponovno vratiti započetom putu odgovora Božjem zovu. Poslan je u Pariz da studira bogoslovlje pod vodstvom drugoga svetca, Alberta Velikoga, o kojem sam nedavno govorio. Albert i Toma sklopili su iskreno i duboko prijateljstvo, međusobno su se cijenili i bili jedan drugomu privrženi, i to u tolikoj mjeri da je Albert htio da ga njegov učenik prati i u Köln kamo su ga redovnički poglavari poslali da osnuje bogoslovni studij. Toma je tada stupio u dodir s Aristotelovim djelima i njihovim arapskim tumačima koje je Albert predočavao i objašnjavao.
U tom razdoblju kultura latinskoga svijeta bila je duboko potaknuta susretom s Aristotelovim djelima koja su dugo vremena bila nepoznata. Riječ je o spisima o naravi savjesti, prirodnim znanostima, metafizici, duši i etici; o bogatim informacijama i uvidima koja su se činila valjana i uvjerljiva. Bio je to cjelovit pogled na svijet razvijen bez i prije Krista, čistim razumom; činilo se da se nameće razumu kao „gledanje” sebe. Mladim je ljudima bilo nevjerojatno oduševljenje susresti i upoznati to mudroslovlje. Mnogi su dočekali s ushitom, čak i uz nekritički zanos, to golemo bogatstvo drevnoga znanja koje je, kako se činilo, moglo korisno obnoviti kulturu, otvoriti potpuno nove obzore. Drugi su se, međutim, pribojavali da je Aristotelova poganska misao u suprotnosti s kršćanskom vjerom i odbijali su je proučavati. Susrele su se dvije kulture: pretkršćanska Aristotelova, s radikalnom racionalnošću, i klasična kršćanska. Određena okruženja dovela su do odbacivanja Aristotela i predodžbe koju su o takvom filozofu napravili arapski komentatori Avicena i Averoes. U stvari, oni su latinskomu svijetu prenijeli aristotelsku filozofiju. Primjerice, oni su učili da ljudi ne raspolažu osobnom umnošću nego da postoji jedan sveopći um, neka duhovna tvar zajednička svima koja djeluje u svima kao „jedinstveni” um, dakle odosobljenje [depersonalizacija] čovjeka. Drugi prijepor koji prenose arapski komentatori je onaj prema kojemu je svijet vječan kao i Bog. Razbuktale su se beskrajne rasprave u sveučilišnom i u crkvenom svijetu. Aristotelska filozofija širila se i među običnim pukom.
Toma Akvinski u školi Alberta Velikoga poduzeo je pothvat od temeljne važnosti za povijest filozofije i teologije, rekao bih za povijest kulture: proučavao je temeljito Aristotela i njegove tumače, pribavio je nove latinske prijevode izvornih grčkih tekstova. Tako se nije oslanjao samo na arapske komentatore nego je mogao osobno čitati izvorne tekstove i komentirati veliki dio aristotelskih djela, razlikujući u njima ono što je valjano od onoga što je dvojbeno ili je u cijelosti za odbaciti, pokazujući njihovo suglasje s podatcima kršćanske Objave i naširoko i umješno koristeći aristotelsku misao u izlaganju teoloških spisa koje je sastavio. Riječju, Toma Akvinski je pokazao da između kršćanske vjere i razuma postoji naravni sklad. To je bilo veliko Tomino djelo kojim je u tom trenutku sukoba dviju kultura – tom trenutku kad se činilo da se vjera treba povući pred razumom – pokazao da oni idu zajedno, da ono što se činilo razum nespojiv s vjerom nije razum i ono što se činilo vjera nije vjera ukoliko je suprotna pravoj razumnosti; tako je stvorio novu sintezu koja je oblikovala kulturu idućih stoljeća.
Zbog izvanrednih umnih sposobnosti, Toma je pozvan u Pariz da ondje predaje teologiju na dominikanskoj katedri. Tu započinje spisateljsku djelatnost koju je nastavio do pred smrt i koja je upravo golema: izlaganja Svetoga Pisma, jer profesor teologije prvenstveno je tumač Pisma, izlaganja Aristotelovih spisa, opsežna sustavna djela, među kojima glasovitu Sumu teologije, rasprave i govore o raznim temama. U sastavljanju spisa pomagali su mu neki tajnici među kojima subrat Reginald iz Piperna koji ga je vjerno pratio i s kojim ga je vezalo bratsko i iskreno prijateljstvo, označeno velikim povjerenjem i pouzdanjem. To je osobina svetaca: njegovali su prijateljstvo, jer je ono jedno od najplemenitijih očitovanja ljudskoga srca i ima u sebi nečega božanskoga, kao što je sâm Toma objasnio u nekim pitanjima Sume teologije u kojima piše: „Ljubav je u prijateljstvo čovjeka s Bogom… i s ljudima koji Mu pripadaju”.[2]
Nije se dugo zadržao u Parizu. Godine 1259. sudjelovao je na općoj skupštini dominikanaca u Valenciennesu, gdje je bio član povjerenstva koje je izradilo plan studija u Redu. Nakon toga, od 1261. do 1265. Toma je bio u Orvietu. Papa Urban IV., koji ga je vrlo cijenio, povjerio mu je sastavljanje bogoslužnih tekstova za Tijelovo, blagdan ustanovljen nakon euharistijskoga čuda u Bolseni. Toma je bio profinjena euharistijska duša. Najljepši himni koje crkveno bogoslužje pjeva slaveći otajstvo stvarne nazočnosti Gospodinova Tijela i Krvi u Euharistiji pripisuju se njegovoj vjeri i teološkoj mudrosti. Od 1265. do 1268. Toma boravi u Rimu, gdje je, vjerojatno, vodio Studij, to jest studijsku kuću Reda i gdje je počeo pisati Sumu teologije.[3]
Godine 1269. ponovno je pozvan u Pariz da održi drugi krug predavanja. Studenti su – može se razumjeti – bili oduševljeni njegovim predavanjima. Njegov bivši učenik izjavio je kako je Tomina predavanja pratilo veliko mnoštvo studenata, tako da bi jedva stali u dvoranu te je dodao osobnu primjedbu da je „slušati ga za njega bilo istinsko zadovoljstvo”. Tomino tumačenje Aristotela nisu svi prihvaćali, ali čak i njegovi protivnici na akademskom polju, poput primjerice Gotfrida iz Fontainesa, tvrdili su da je nauka brata Tome korisnošću i vrijednošću nadvisivala druge i služila kao korektiv za nauke svih drugih nastavnika. Možda i zbog toga da ga izvuku iz burnih rasprava koje su pokrenute, poglavari su ga ponovno poslali u Napulj da se stavi na raspolaganje kralju Karlu I., koji je namjeravao preustrojiti sveučilišne studije.
Osim studiju i predavanju Toma se također posvetio propovijedanju narodu. A puk ga je rado išao slušati. Rekao bih da je doista velika milost kad teolozi znaju govoriti jednostavno i gorljivo vjernicima. Služba propovijedanja, s druge strane, pomaže teološkim stručnjacima steći zdravi pastoralni realizam i obogaćuje živim poticajima njihovo istraživanje.
Posljednji mjeseci Tomina zemaljskoga života ostaju okruženi posebnim, rekao bih mističnim ozračjem. U prosincu 1273. pozvao je svojega prijatelja i tajnika Reginalda da mu priopći odluku da prekida svaki rad, jer je tijekom slavljenja Mise shvatio, uslijed jedne nadnaravne objave, da je sve ono što je do tada napisao bila samo „hrpa slame”. To je zagonetni događaj koji nam pomaže razumjeti ne samo Tominu osobnu poniznost, nego i činjenicu da sve ono što uspijevamo misliti i reći o vjeri, kolikogod uzvišeno i čisto bilo, beskrajno nadilaze Božja veličina i ljepota koje će se u punini objaviti u raju. Nekoliko mjeseci kasnije, sve više uronjen u duboko razmatranje, Toma je umro na putu prema Lyonu, gdje se uputio kako bi sudjelovao na sveopćem saboru kojega je sazvao papa Grgur X. Umro je u cistercitskoj opatiji u Fossanovi nakon što je primio poputninu s osjećajima velike pobožnosti.
Život i učenje svetoga Tome Akvinskoga mogli bi se sažeti u događaju kojega prenose stari životopisci. Dok se svetac, kao i obično, rano ujutro u kapelici svetoga Nikole u Napulju molio pred raspelom, Dominik iz Caserte, sakristan crkve, začuo je razgovor. Toma je, zabrinut, pitao je li točno to što je pisao o otajstvima kršćanske vjere. A Raspeti je odgovorio: „Dobro si govorio o meni, Toma. Što hoćeš za nagradu?”. A odgovor koji je Toma dao je isti onaj koji bismo mu i mi, Isusovi prijatelji i učenici, htjeli uvijek reći: „Ništa drugo osim Tebe, Gospodine!”[4]
* U obraćanjima vjernicima na općim audijencijama srijedom Benedikt XVI. obrađivao je velike teme: Novozavjetni svjedoci kršćanstva (15. III. 2006. – 14. II. 2007.), Sv. Pavao (2. VII. 2008. – 4. II. 2009.), Apostolski oci (7. III. – 6. VI. 2007.), Crkveni oci (13. VI. 2007. – 25. VI. 2008.), Veliki srednjovjekovni pisci (11. II. 2009. – 7. VI. 2010.) i Srednjovjekovne svetice (1. IX. 2010. – 26. I. 2011.).
[1] Ivan Pavao II., okružnica Fides et ratio o odnosu vjere i razuma (14. rujna 1998.), br. 43. [2] Summa theologiae, II-II, q. 23, a. 1. [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 551]. [3] Usp. Jean-Pierre Torrell, Tommaso d’Aquino. L’uomo e il teologo, Casale Monf., 1994., str. 118-184. [4] Usp. Jean-Pierre Torrell, Tommaso d’Aquino. L’uomo e il teologo, Casale Monf., 1994., str. 320.Izvor: www.vatican.va
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar