23. lipnja 2018. prefekt Kongregacije za kauze svetaca kard. Angelo Amato proglasit će blaženom s. Mariju Feliciju od Euharistijskog Isusa (Maria Felicia Guggiari Echeverría), poznatiju kao „Chiquitunga”, bosonogu karmelićanku iz Paragvaja.
Časna službenica Božja Maria Felicia od Euharistijskog Isusa (Maria Felicia Guggiari Echeverria) „Chiquitunga”, bosonoga karmelićanka, rođena je 12. siječnja 1925. u mjestu Villarica u Paragvaju, a umrla je 28. travnja 1959. u glavnom gradu Paragvaja Asunciónu.
Rođena je kao prvo od sedmero djece iz braka Ramóna Guggiarija i Arminde Echeverríje. Krštena je s tri godine. Imala je pet godina kad je ušla u zavod „Marija pomoćnica“. S dvanaest godina prima Prvu pričest. Kasnije je napisala: „Od onda sam si postavila cilj da stalno budem sve bolja, sve više dobra.“ Političko-vojne bure Paragvaja počinju na nju utjecati vrlo rano, budući da je njezin otac Ramón bio poznat kao protivnik fašističke ideologije. Zbog toga je cijela obitelj morala puno patiti, a sam je Ramón bio prognan iz Paragvaja. Zbog tih je okolnosti Maria Felicia mogla dovršiti svoje osnovno obrazovanje samo uz brojne teškoće. Godine 1940. započinje srednjoškolsko obrazovanje s ciljem postizanja naslova učiteljice. U prvom dijelu njezina mladenačkog života bilo je odlučujuće njezino pristupanje 1941. godine Katoličkoj akciji (KA), koja je te iste godine ustanovljena u Paragvaju. Na sastancima KA naučila je upoznavati i ljubiti Isusa, koji je od tada za nju postao ideal u koji se strastveno zaljubila. Sa 17 se godina posvetila apostolatu (odnosno Isusu) u djevičanstvu. Tijekom cijelog ovog razdoblja Maria Felicia živjela je posvećujući se u unutrašnjosti Ljubavi, koju je svakodnevno primala uz cijenu ranog buđenja i posta kako bi se mogla pričestiti, nakon čega bi cijelo jutro izvršavala svoje obveze na studiju za učiteljicu ili kao pripravnica u zavodu „Cervantes“ ili „Marija pomoćnica“. Ostatak svog dana iskorištavala je za posjete bolesnima ili starima, za sastanke KA, posebno se brinući za svoje „najmanje“, za svoju mlađu braću i sestre. „Zbog naših nestašluka od nje nikad nismo primili“, priznaju njezina mlađa braća i sestre, „ništa osim osmijeha kojim bi pokazala da pazi na nas. Zbog toga smo ponekad nastojali biti takvi da izgubi strpljenje, što nam, naravno, ne bi uspjelo.“ Izvan kuće se uvijek odijevala u bijeli kaput, iz dva razloga: prvo, zato jer je od svoje Prve pričesti uzela bijelu odjeću kao simbol čistoće svoje duše. Zbog toga se brinula o bjelini svog kaputa, podsjećajući samu sebe da bi jednako morala držati i do svoje duše. Drugi je razlog bio taj što bi joj luksuznija odjeća (njezin je stric, José P. Guggiari, bio predsjednik Republike) smetala u približavanju njezinim dragim siromašnim bolesnicima.
Morala je puno patiti i u drugom dijelu svoje mladosti u Villarici zbog građanskog rata 1947. i njegovih posljedica: dugo izgnanstvo njezina oca u Argentini, posljedične ekonomske teškoće, hipoteka zbog koje su gotovo izgubili kuću u kojoj su živjeli. Ipak, u pjesmama koje je skladala i pjevala da bi oraspoložila ukućane, pozivala je na opraštanje i pomirenje s političkim neprijateljima. Kad joj se otac vratio iz izgnanstva, obitelj se preselila u Asunción da bi mogli mirnije živjeti u anonimnosti „velikog grada“.
U Asunciónu
U Asunciónu Maria Felicia je učinila tri stvari: prvo se odmah učlanila u KA u svojoj župi Krista Kralja te se kasnije upisala u školu da bi postala učiteljica. Našla je posao u jednoj župnoj školi i tako je pomogla svojoj obitelji.
Njezin je ritam i dalje bio intenzivan: njezin je unutarnji život bio u trajnom stavu vjere, nade, ljubavi i mrtvljenja, slijedeći Isusa na njegovom Križnom putu; njezin se apostolski život vrtio oko brige za „najmanje“, s kojima se igrala i skakala kao djevojčica. Brinula se za malene, bolesne, napuštene, zarobljene, bez obzira na to kojeg su političkog ili vjerskog opredjeljenja bili. U obiteljskom životu uvijek je bila velikodušna, nasmijana, raspoloživa, trajno nastojeći očuvati radost u kući svojim pjesničkim i glazbenim dosjetkama.
Životno razdoblje u Asunciónu bilo je posebno obilježeno njezinim sazrijevanjem i sublimiranjem njezine ljubavi. Nedugo nakon dolaska, upoznala je na skupu KA mladog studenta medicine, člana izvršnog odbora Akcije, s kojim se sprijateljila te su počeli zajedno ići u apostolske pothvate. Njezina je obitelj dobro prihvatila izlaske s mladićem i to joj je olakšalo izbivanje iz doma radi apostolata. Prisutnost mladića omogućila joj je i pristup perifernim gradskim četvrtima, u kojima bi bila u opasnosti da se u njih sama uputila. S vremenom su se te simpatije produbile, da bi se na posljetku pretvorile u pravu zaljubljenost. Maria Felicia sada se počinje pitati: što mi želi reći Isus s ovom ljubavi koju nisam tražila i koju mi je On probudio? Jer, važno je činiti Isusovu volju. Jednog joj je dana mladić Sauà otkrio tajnu da osjeća želju da postane svećenik… Sada Maria Felicia shvaća. S ovom ljubavi Bog želi da ga ljubi s najvećim darom i dostojanstvom koje može imati na zemlji: da ga voli kao „svećenika“ i „sveca“. Njezin je odnos sa Sauom bio obilježen takvom čistoćom da je on o njoj mogao reći: bila je „djevica, čista, besprijekorna“. Na blagdan sv. Male Terezije 1951. oboje su se „mističnom ženidbom“ posvetili Bezgrešnoj kako bi ona predstavila Bogu to „malo prikazanje“: on će biti svećenik, a ona će biti posvećena Bogu u svijetu ili gdje god ju Gospodin bude uputio. Službenica Božja u povjerenju je ovako opisala stanje svoga srca jednoj redovnici: „Zaljubljena sam u Sauà, ali još sam više zaljubljena u Isusa.“ Sljedeće je godine napisala: „Postigla sam ono što sam nekoć sanjala: imati ljubav i dati je Isusu.“
I tako su se 1. travnja 1952. obvezali razdvojiti „zbog Boga i za Boga“ te je 10. travnja Sauà pošao u Europu, gdje je završio studij medicine i započeo teološki kako bi postao svećenik.
U tim je okolnostima Maria Felicia bila potaknuta napisati puno pisama prijatelju, hrabreći ga u teškim poslovima. Osim toga, da bi si olakšala dušu, piše Dnevnik u kojem otvara svoje srce i koji je pravi pokazatelj njezine duše tijekom tih godina, najbolji svjedok sazrijevanja njezina srca i njezina uspona prema svetosti.
Chiquitunga je morala nadvladati mnoge teškoće: one koje su dolazile od njenih roditelja koji su je, razočarani što neće osnovati obitelj s mladim studentom, krivili za raspad veze, kao i one koje su dolazile od Sauovog oca. On je sinu htio uskratiti prezime, ali ga je Maria Felicia uspijevala primiriti svojom nježnošću i osjećajnošću.
8. rujna 1953. posvetila se Mariji prema sv. Ljudevitu Mariji Grignionu Montfortskom, a u duhovnim vježbama u siječnju 1954. odlučila se posvetiti potpuno Bogu u Karmelu, ostvarujući ono što je bio moto njezina života u godinama u Villarici, kad je svoj ideal kršćanskog života izrazila u formuli T20S, oponašajući formule iz kemije koje je viđala u svojim udžbenicima te želeći reći: „Todo te ofrezco, Señor“ – „Sve ti predajem, Gospodine“. I predala mu je sve: svoju mladost, svoju ljubav, svoj apostolat… Odlučna ući u Karmel, 1954. prekida gotovo svu korespondenciju s „prijateljem“. Tijekom te godine piše mu dva pisma, ne spominjući svoju odluku. Posljednje je pismo napisala nekoliko dana prije svoga ulaska, i u njemu spominje datum: 2. veljače.
Toga dana, 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, službenica Božja pojavila se pred vratima klauzure i sa snagom, mirom i vječnim osmijehom na usnama, ispraćena suzama svoje obitelji koju je toliko voljela, prošla je kroz vrata „kuće Božje i vrata neba“.
Nakon nekoliko dana u nebu, Gospodin je počeo svoje djelo konačnog pročišćenja, stavljajući je u noć duha. Obuzela ju je nesigurnost oko izbora koji je učinila. Nije li bila greška ostaviti svijet u kojem je činila toliko dobra i zatvoriti se, stavljajući svjetiljku pod posudu? Vrhunac tame doživljava tijekom duhovnih vježbi uoči redovničkog oblačenja. Na sreću, ostavila je kratak, isprekidan i emotivan Dnevnik o ovim danima. Čitajući ga, možemo se uživjeti u ta događanja, iako je teško predočiti si „tamnu noć duha“ koju je Maria Felicia tada prolazila. Istovremeno, međutim, osjeća i mir „kao uzdizanje zore“. U vjeri je osjećala blizinu Ljubljenoga i željela je samo jedno: „Ljubav kojom će ljubiti.“ 14. kolovoza 1955. primila je habit Presvete Bogorodice i postala dio obitelji Karmela.
Kakva je bila s. Maria Felicia od Euharistijskog Isusa možemo sažeti trima riječima: Radost, Ljubav, Služenje. Redovnica koja je utemeljila samostan rekla je o njoj: „Bog je pozvao sestru Mariju Feliciju da bi razveselila tjesnoću ove siromašne i malene prve kuće“, kao i zato – možemo dodati – da bi pokazala svijetu da se nauk sv. Ivana od Križa, koji je za mnoge krut, može i mora živjeti radosno, kao što se uvijek treba živjeti kršćanstvo.
Ostatak njezina života u Karmelu ne može biti jednostavniji. Nije činila drugo nego ljubila, ljubila i još više ljubila Isusa i svoju braću ljude: svoje sestre iz zajednice, svećenike koji su joj uvijek bili pri srcu, počevši od „prijatelja“ kandidata za svećenstvo, siromašne i ponižene, cijeli svijet. I sve je to činila po molitvi i žrtvi.
Zalazak
Nitko nije mogao predvidjeti da će njezin odlazak s ovoga svijeta doći tako brzo. Bila je ušla u treću godinu svoga života zavjetovane sestre. 15. kolovoza očekivao ju je njezin konačan izraz ljubavi za Gospodina. Predviđala je da će joj Gospodin dati neki poseban križ.
7. siječnja 1959. umrla je njezina ljubljena „Manica“ od zaraznog hepatitisa. Koliko je plakala! Nekoliko dana kasnije i njoj su samoj dijagnosticirali istu bolest. Odvedena je u Crveni križ da bi bila adekvatno zbrinuta. Tijekom Korizme je bila otpuštena te se mogla vratiti u svoj ljubljeni mali samostan.
Posvetila se, naravno, redovničkom životu sa svom velikodušnošću i požrtvovnošću. Došao je Veliki tjedan i ona se na poseban način ujedinila s mukom Isusovom, koristeći svu svoju kreativnost punu ljubavi.
Na Veliki petak kapelan joj je podijelio pričest i uočio modricu na njezinom jeziku. U subotu su joj se počele pojavljivati rane koje su krvarile; na Uskrsnu su se nedjelju i ponedjeljak ta mjesta proširila. U utorak je teško krvarenje uznemirilo majku prioricu, koja je odmah pozvala liječnika Freddyja Guggiarija, brata s. Marije Felicije.
Dijagnoza je bila očevidna: „Purpura!“ Mladi je liječnik izašao plačući: „Biti liječnik i ne moći spasiti svoju sestru!“
Ponovno je hospitalizirana u bolnici Crvenog križa te je započela njezina Kalvarija, njezino konačno sjedinjenje s Križem, u strpljivosti i neizrecivoj radosti.
Kad je početkom travnja u Asunción došao o. Ludovico od Gospe Karmelske (Antoñanzas), nakon razgovora s njom izašao je govoreći: „Ona je druga Mala Terezija.“ Osmijeh joj nikada nije silazio s usana. Napisala je osam pisama majci priorici i zajednici, i u svojoj čežnji za životom u zajednici uvijek se potpisivala „prognanica“. Željela se brzo vratiti u Karmel, a Gospodin ju je odnio u Karmel na nebu. Okruživala ju je njezina obitelj, a Maria Felicia je ponavljala: „Tata, sretna sam što mogu umrijeti u Karmelu!“ Bila su četiri sata ujutro 28. travnja kada ju se moglo čuti kako govori: „Isuse, koji slatki susret! Djevice Marijo!“ To su bile njezine posljednje riječi.
Dekret o njezinim herojskim krepostima proglašen je 27. ožujka 2010. Dekret o valjanosti biskupijskog postupka o pretpostavljenom čudu donesen je 14. studenog 2008. Blaženom će biti proglašena 23. lipnja 2018.
Izvor: http://sites/svjetlo-vjere.com/files.postocd.org/en/biografia-maria-felicia-di-gesu-sacramentato
Dodajte komentar