Karmel Iz života Karmelskog Reda Kanonizacija bl. Elizabete od Trojstva
Iz života Karmelskog Reda Karmel

Kanonizacija bl. Elizabete od Trojstva

U nedjelju, 16. listopada ove godine bit će kanonizirano petoro blaženika za koje je 20. lipnja u Apostolskoj palači u Vatikanu održan javni redovni konzistorij, kojim je predsjedao papa Franjo.

Svetima će biti proglašen Salomone Leclercq, mučenik iz zajednice Braće kršćanskih školâ, Manuel González García, biskup Palencie, utemeljitelj Euharistijske obnoviteljske unije i Družbe Euharistijskih misionarki iz Nazareta, zatim svećenici Lodovico Pavoni, utemeljitelj Družbe Sinova Marije Bezgrješne, i Alfonso Maria Fusco, utemeljitelj Družbe sestara Svetoga Ivana Krstitelja, te redovnica Elizabeta od Trojstva, iz Reda bosonogih karmelićanki.

“Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam, pomozi mi potpuno se zaboraviti kako bih se nastanila u tebi, nepomična i smirena, kao da mi je duša već u vječnosti … Presveta Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, predajem vam se poput plijena…”

Ova molitva Elizabete od Trojstva, poznata u čitavome svijetu, nalik je na sažetak njena dubokoga života.

Djetinjstvo

Élisabeth Catez rođena je 18. srpnja 1880. u mjestu Camp d’Avor (nedaleko Bourgesa), u vrlo pobožnoj obitelji. Njen otac, časnik, preminuo je svega nekoliko godina kasnije te se gospođa Catez sama morala pobrinuti za odgoj i obrazovanje svojih dviju kćeri. Elizabeta, starija, « živa, oduševljena, revna… dragovoljna », koju je najviše od svega odlikovala razumnost, naučila se malo-pomalo dati osvojiti od ljubavi. « Bila je jako živa, sklona ispadima bijesa, pravoga bijesa, vrlo izrazitoga » priča njena sestra Guite. No, postojalo je još i ovo: privlačilo ju je sve veliko i lijepo te je imala velikodušno srce, koje se znalo otvoriti Isusu te je iz ljubavi prema Njemu je željela pobijediti svoju « strašnu narav ».

Rano je otkriven i umjetnički talent, te je s trinaest godina osvojila prvu nagradu za glasovir na Konzervatoriju u Dijonu.

Božji poziv

Godinu dana kasnije, nakon jedne svete Pričesti, Elizabeta prima od Gospodina poziv u Karmel, te na nj spontano odgovara zavjetom trajnoga djevičanstva. No, gospođa Catez željela je provjeriti istinitost poziva, te joj nalaže neka pričeka do punoljetnosti.

Djevojka je patila u tišini, te nastavila u posvemašnjoj jednostavnosti živjeti svjetovan život. Tko bi to ikada pomislio? Majka joj je puno putovala, imali su puno prijatelja, djevojke su primale brojne pozive u društvo: na izlete, ples, tenis, sviranje glasovira, i eto Elizabete «uvijek predvodnice ». Sve je oduševljava: more, planine, prijateljstvo; ali i župa, posjet bolesnicima, vjeronauk i skrb o djeci, te iznad svega i više od svega – molitva. « Iako posred svijeta, piše još kao mlada laikinja, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega». No, zapravo će reći : « Kada prisustvujem tim okupljanjima i slavljima, moja je utjeha sabrati se i radovati Tvojoj prisutnosti. »

Osjetivši se « pohođenom », Elizabeta će zatražiti objašnjenje od oca Valléea, dominikanca, koji joj otkriva otajstvo nastanjenja Trojstva u duši. Bila je to odlučujuća svjetlost, od koje će živjeti sve do smrti. Elizabeta već prima uzvišene milosti i prepoznaje se u opisima ekstaze svete Male Terezije.

Ulazak u Karmel

Dana 2. kolovoza 1901., Elizabeta ulazi u Karmel u Dijonu te odmah osvaja susestre svojom iznimnom sabranošću. Prilagođuje se bez i najmanje poteškoće : « … sve je u Karmelu divno, dragoga Boga pronalazi se jednako u radu kao i u molitvi. Posvuda je samo On. » Nakon milosti prvih mjeseci, Elizabeta, obukavši habit, ulazi u tamu i suhoću, duboko ih prihvaćajući. Svjetlost se vraća tek na dan polaganja zavjetâ.

Duhovne odlike

U ljeto 1905. jedan tekst iz Poslanice Efeženima snažno progovara mladoj redovnici: “U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.” (Ef 1,11-12).

Tu ona pronalazi duboko usmjerenje svoga osobnoga poziva, svoje “novo ime”: “hvala slave”, “Laudem gloriae”. “Hvala slave jest duša tišine koja je nalik na liru pod otajstvenim doticajem Duha Svetoga… koja Boga prati u vjeri i jednostavnosti.” Čini se kako se duhovni put sestre Elizabete vrlo rano koncentirao u njenu jedinu žudnju : Krist, Trojstvo. “Svaka nam je minuta dana kako bismo se još većma ukorijenili u Bogu… Da bismo to ostvarili, evo tajne: zaboraviti, napustiti sebe, ne voditi o sebi računa, gledati u Učitelja, i samo u Njega.” To je neće nimalo omesti u ljubavi prema drugima, svim drugima, svojim “velikim srcem prepunim ljubavi”.

Njena posljednja godina

Prvi simptomi Addisonove bolesti, u ono vrijeme neizlječive, pojavili su se u Korizmi 1906. Elizabeta je prebačena u stacionar. Sve više i više, nestaje u Bogu. « Prije smrti, san mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju. » Žarki apostolski vapaj koji je obilježio čitav njen život, samo jača : « O Ljubavi… iscrpi i samu moju srž za Svoju slavu ; neka istječe kap po kap za tvoju Crkvu ! ». « Shvaćam kako je bol objava Ljubavi. »

O Uzašašću, čuje, u dubini duše, ove riječi : « Ako me tko ljubi… i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. » Istovremeno, tri Osobe Presvetoga Trojstva objavljuju se bolesnici u njenoj najdubljoj biti i ta se prisutnost više nikada neće izbrisati.

Bolest neumoljivo čini svoje. Posljednje su razumljive riječi umiruće nalik na pjesmu : « Idem u svjetlost, u ljubav, u život… » Dana 9. studenoga, Elizabeta se konačno izgubila u Blaženomu Trojstvu.

Božja proročica za naše vrijeme

Njena pisana djela obuhvaćaju 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. U njima nam Elizabeta donosi svoju jednostavnu i duboku, vrlo aktualnu poruku. Zašto ići daleko tražiti iskustvo božanskoga, kada je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljemu dijelu našega srca? Do njega ne dolazimo tehnikama koncentracije. Elizabeta nam otkriva svoju, daleko jednostavniju, tajnu: «zaboraviti sebe», prestati razgovarati s « ja » koje je sebeljubno, kako bismo pogled upravili ka Onome koji nas traži i uvodi u prisan život Trojice. Svakodnevlje, sa svojim radostima i žalostima, obasjano je Njime. I samo trpljenje i smrt postaju tako put Života.

Elizabeta nam je obećala pomoći: « Na Nebu, moje će poslanje biti privlačiti duše pomažući im izaći iz sebe kako bi prionule uz Boga posve jednostavnim pokretom prepunim ljubavi i čuvati ih u velikoj nutarnjoj tišini koja Bogu omogućuje utisnuti se u njih i preobraziti ih u Sebe Sama. »

Njena su pisma prepuna sigurnosti u tu ljubav ponuđenu svima, koja čeka samo našu probuđenu, zauzetu vjeru. Svojim prijateljima, uglavnom laicima, povjerava sljedeće čudesno otkriće: svi pozvani, svi ljubljeni, sva djeca Božja po Krštenju, svi pozvani za Euharistijski stol, svi se mogu predati Ljubavi…

Elizabeta nam srca neprestano obraća ka Bogu Živomu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, Otajstvu otvorenu malenim stvorenjima poput nas. «Trojstvo, eto našega prebivališta, piše ona, našega “doma”, kuće Očinske iz koje nam nikada ne valja otići ». U studenome 1904., sastavila je svoju čuvenu molitvu : « Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam », po kojoj se potpuno predaje proždirujućem Ognju Duha ljubavi : « predajem vam se poput plijena ». Jedina je njena želja suobličiti se s Isusom, biti za Nj « prirast čovječanstva, u kojemu će On objaviti sve svoje Otajstvo ».

Pečat Crkve

Dana 25. studenoga 1984. Ivan Pavao II proglasio je ovu mladu francusku karmelićanku blaženom. Predstavio ju je kao « novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju. » « Eto mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i općenito svima tragateljima za apsolutnim ». Njena tajna? « Otkrit ću vam je, to je ona nutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život ».

Kratka kronologija

18. srpnja 1880. Rođenje Elizabete Catez. / 22. srpnja 1880. Krštenje. / studeni 1882. Obitelj se seli u Dijon. / 9. travnja 1891. Prva sveta Pričest.

8. lipnja 1891. /Sveta Potvrda. / 25. srpnja 1893. Prva nagrada za glasovir na Konzervatoriju. / Ljeto 1894. Osobni zavjet trajnog djevičanstva. Poziv u Karmel.

1899. otkriva « Povijest jedne duše »./ 2. kolovoza 1901. Ulazi u Karmel u Dijonu. / 8 pros. 1901. oblači habit: s. Elizabeta od Trojstva.

11. siječnja 1903. Polaganje zavjetâ./ 21. siječnja 1903. Prima crni veo. / 21 stud. 1904. «Moj Bože, Trojstvo kojemu se klanjam» /

Korizma 1905. Prvi simptomi bolesti. / Proljeće 1906. Pogoršanje zdravlja./ Kolovoz 1906. Sastavljanje traktata : Nebo u vjeri./

16.-31. kolovoza 1906. Posljednje osobne duhovne vježbe. / 9 stud. 1906. Smrt.

»U svjetlost, u Ljubav, u život« domovine prelazi 9. studenoga 1906. Prava klanjateljica u duhu i istini, između unutarnjih patnji i bolesti proživljava »hvalu slave« Presvetog Trojstva prisutnog u duši, nalazeći u otajstvu božanske prisutnosti svoje »nebo na zemlji«, svoju milost i poslanje u Crkvi.

Trojstvo kojem se klanjam

“O moj Bože, Trojstvo kojem se klanjam, pomozi mi da u cijelosti sebe zaboravim, da bih se usredotočila na tebe, nepokretna i mirna, kao da bi mi duša već bila u vječnosti. Neka ništa ne uspije pomutiti moj mir niti učiniti da izađem od tebe, o moj Nepromjenjivi, nego da me svaki tren uranja sve više u dubinu Tvoga Otajstva. Smiri moju dušu, učini je svojim nebom, svojim predragim prebivalištem, mjestom svoga počinka. Da te nikad ne bih ostavila samoga, nego da cijela budem tamo, potpuno budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, potpuno prepuštena tvom stvarateljskom djelovanju. O moj ljubljeni Kriste, raspeti iz ljubavi, htjela bih biti zaručnica tvoga Srca, htjela bih te pokriti slavom, htjela bih te ljubiti dok ne umrem. Ali ćutim svoju nemoć, i molim te da »me obučeš u sebe«, da poistovjetiš moju dušu sa svim kretnjama svoje duše, da me utopiš, da me zauzmeš, da se sa mnom zamijeniš, kako moj život ne bi bio drugo nego ižarivanje tvoga života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Obnovitelj i kao Spasitelj. O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim provesti svoj život slušajući te, želim postati savršeno poučljiva da sve naučim od tebe. Zatim, preko svih noći, svih praznina, svih nemoći, želim uvijek ostati u Tebe zagledana i ostati u tvojoj velikoj svjetlosti. O moja Zvijezdo ljubljena, očaraj me kako više ne bih mogla izaći iz tvoga zračenja. Izgarajući plamenu, Duše ljubavi, »siđi na mene«, kako bi se u mojoj duši dogodilo utjelovljenje Riječi, da mu ja budem dodijeljeno čovještvo u kojem bi On obnovio cijeli svoj Misterij. I ti, Oče, prigni se nad svoje jadno malo stvorenje, »pokrij ga svojom sjenom«, i nemoj u njemu gledati drugo nego »Ljubljenoga u kojega si postavio sve svoje miline«. O moja Trojice, moje sve, moje blaženstvo, bezgranična samoćo, bezdane u kojem se gubim, prepuštam se Vama kao plijen. Pohranite se u meni da bih se ja pohranila u vama, išče3kujući da nadođe u vašoj svjetlosti motrenje bezdana vaših veličajnosti.”

Iz Spisa blažene Elizabete od Trojstva, djevice: Spisi, Rim 1967, str. 605-606

MOLITVA BLAŽENOJ ELIZABETI

Bože, koji si bogat milosrđem, ti si Elizabeti od Trojstva pokazao tajnu svoje otajstvene prisutnosti u duši pravednoga i učinio si je klanjateljicom u duhu i istini. Po njezinu zagovoru daj i nama ustrajnost u ljubavi Kristovoj i da postanemo hram Duha Ljubavi, na hvalu tvoje slave. Po Gospodinu našem Isusu Kristu.

Izvor: karmel.hr

Foto: www.spiritualdirection.com

Karmelski svjetovni red

Naša dopisnica iz Karmelskog svjetovnog reda je s. Marijana od Kraljice Karmela OCDS (Karmela Malenić) priorica zajednice ovog reda u Somboru.
Svjetovni karmelski red niknuo je u sjeni karmelskih samostana, najprije u Somboru, zalaganjem sluge Božjega o. Gerarda Stantića. Svjetovni red u Somboru osnovan je dekretom Generalnog poglavara karmelićana u Rimu 8. kolovoza 1913. godine. Na blagdan Male Gospe sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić primio je prve članove Svjetovnog reda i bio njihov dugogodišnji duhovni voditelj. Iste godine tiskana su na hrvatskom jeziku Pravila Svjetovnog reda. Somborski Svjetovni red ima svoje specifičnosti po tome što je višenacionalan; pripadaju mu članovi Hrvati, Mađari i Nijemci. Uz produbljivanje vlastitog duhovnog života, Svjetovni karmelski red u Somboru usmjerio je svoju djelatnost na karitativno polje. Somborskoj zajednici pripadali su članovi iz Subotice, Apatina, Bajmoka i drugih okolnih mjesta. Brojio je više od stotinjak članova.
Nakon što su karmelićani 1959. došli u Hrvatsku, o. Ante Stantić bio je promicatelj Svjetovnog karmelskog reda u Zagrebu, u Remetama. U prvoj grupi bila su samo dva člana koja su pripadala Svjetovnom redu u Somboru. Tijekom 1966. g. broj članova se povećao, a Generalni je poglavar karmelićana u Rimu dekretom 1977. g. ustanovio Zajednicu Svjetovnog karmelskog reda u Remetama.
U Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. o. Josipa djeluju i dvije zajednice OCDS u osnutku. 12. ožujka 2010. o. Petar od Kraljice mira (Janjić), OCD započeo je rad sa kandidatima za Svjetovni red u Krku.
Provincijalni asistent Svjetovnog reda o. Vjenceslav od Majke Božje Remetske (Mihetec) i o. Branko od Čudotvorne Gospe Sinjske (Zebić), OCD 2011. g. u splitskom Karmelu započinju rad s osobama koje su zainteresirane za OCDS.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.