Kamen spoticanja

Vjernici pridaju veliku važnost propovije­danju svećenika, do te mjere da ono po­staje najvažniji kriterij prosudbe sveće­nikove blizine i očinstva. Nisu nam strani prigovori na račun nerazumljivih, nepo­vezanih, neodmjerenih, hladnih, praznih, sumornih, jednom riječju – loših propo­vijedi. Zbog takvih prigovora svećenici si­gurno trpe, požele više ne propovijedati, znaju se i ljutiti na prigovore, netko traži krivca, a netko uzroke. S druge strane, zbog loših propovijedi trpe i sami vjerni­ci, samim tim što moraju slušati propovi­jed koja ih ostavlja praznima i tako nagoni da pronađu drugu crkvu ili više ne dođu. »Nema ničeg goreg od dužnosti govoriti

• Bogu tri puta svake nedjelje, a kad se nema što za reći; stvar je to koja se ure­zuje u srce istom žestinom kojom razorni valovi drobe morsku hrid – krah je samo pitanje vremena« (E. Drevvermann).

Legitimno je da vjernici u propovijedanju na jedinstven način doživljavaju svoje pa­stire, jer – kako objašnjava papa Franjo – »tijekom homilije, vjernička srca šute i puštaju Boga da govori. Gospodin i nje­gov narod govore jedno drugome na bez­broj načina izravno, bez posrednika. No u homiliji žele da netko služi kao sredstvo

• izrazi njihove osjećaje, tako da kasnije svatko može izabrati kako će nastaviti taj razgovor« [EG 143].

Točka u kojoj bi sve homilije trebale biti jednake jest liturgijska narav homilije, koja i zahtijeva da je može držati samo onaj koji je zaređen. Kao dio liturgije, homilija je produženi navještaj Božje ri­ječi koji oživljuje i unosi žar u liturgijsko događanje te, poput prozora, ukazuje na euharistijsko otajstvo Krista koje se sla­vi. Homilija, dakle, svoj smisao ne pro­nalazi u sebi samoj, jednako kao što ga ne pronalazi u samom propovjedniku. Stoga ocjenjivanje svećenika po njegovu propovijedanju uključuje i prosudbu nje­gove sposobnosti da iziđe iz svojih misli, da relativizira samoga sebe, i tako odbaci najopasniji kamen spoticanja jedinstvene uloge homilije u liturgijskom slavlju.

Na taj »kamen« upozorava i papa Franjo (EG 137-144], Zato na prvom mjestu traži da se homilija ne pretvori u zabavu. Crkva ne treba propovjednika koji se pretvorio u simpatična klauna kako bi dominirao slavljem i svima se svidio. Od svih dru­gih oznaka koje bismo očekivali da ista­kne, Papa kao sljedeću navodi – kratkoću! Teško je zamisliti da on time drži kako su ljudi danas nervozniji i u žurbi pa je bo­lje kraće. Imperativ kratke propovijedi ne polazi od banalnosti: kraće propovijeda­nje prikladnije se uklapa u povezanost i ritmičnost liturgijskog slavlja te konkre­tno pokazuje da propovjednikova riječ nije važnija od otajstva koje se slavi.

Papa, nadalje, homiliju uspoređuje s maj­činskim razgovorom. Dobra majka rado govori svome djetetu, vjerujući da će ono te riječi prihvatiti kao izraz ljubavi i bri­ge za njegovo dobro; majka prepoznaje darove svoga djeteta, veseli se dobrim koracima i potiče rast; ona sluša svoje dijete, ne libi se učiti od njega. Slično je s homilijom. Ona u liturgiju unosi srdač­nost i bliskost, jednostavnost i jasnoću, darujući sabranima povezan i prilagođen navještaj koji ne poznaje obračune i pro­kazivanja, nego se zaokuplja pozitivnim, pa radije predlaže što se može učiniti nego što se ne smije činiti te, na koncu, potvrđuje da Crkva, po djelovanju Duha, neprestano evangelizira samu sebe.

Uvijek postoji mogućnost da otvorimo novu stranicu i na njoj počnemo pisati novim rukopisom. Mirno – jer je Bog taj koji daje rasti (IKor 3,7], odgovorno – jer ne ide bez propovjednikova napora da plodonosno naviješta Božju Riječ. Ti na­pori započinju ozbiljnom pripremom ho­milije, strpljivo i stavljajući sve drugo po strani. Propovjednik koji se ne priprema »nije ‘duhovan’, nepošten je i neodgovo­ran«, on je »lažni prorok, prevarant i pra­zni šarlatan« (EG 145,151]. Nedavna objava Homiletskog direktorija potakla je tematske priloge ovoga bro­ja, uključujući i Okrugli stol. Svi nam oni imaju puno za reći o dobroj pripremi i umijeću propovijedanja.

Preuzeto: VJESNIK, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Piše: Dr. sc. Boris Vulić