Putovanje u Emaus nosi toliko dubokih poruka za naš današnji vjernički život. Toliko toga ljudskog i božanskog. Kleofa i drug razočarani i vjerovatno uplašeni odlaze iz Jeruzalema gde su očekivali zemaljsko oslobođenje Izraela. Ne prepoznaju Onoga tko im se pridružuje jer im još ne bijahu otvorene oči za ono što im je navješćivao tri godine. Osjeti se dubina tuge u Kleofinom pitanju: ”Zar ti jedini ne znaš…?” Njih dvojica a i ostali učenici čak ne vjeruju ni zbunjujućoj vijesti Marije Magdalene kao ni svjedočanstvo praznog groba na kom su bili Petar i Ivan! No Isus poznaje svačiju dušu, i Kleofinu. Prvo ih budi iz neznanja: ”Što su pisali proroci?” a zatim im uz put razlaže pisma i tumači: Kristova smrt nije propast. Naprotiv. Trebalo je, naime, da Krist trpi. Krist koji je pravi Sin Božji, Krist koji je prije svijeta i vladar svega nije podlegao sotoninu utjecaju da bi tražio slavu i vlast u ovome svijetu. Htio je služiti isključivo svome Ocu. Isus je pokazao i dokazao što to u životu stvarno i jedino vrijedi: biti s Bogom i u Bogu, živjeti u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. Po svojoj vjernosti, po prihvaćanju muke i smrti prelazi u slavu uskrsnuća. Time nas je spasio i svima pokazao koji je pravi i potpuni smisao ljudskog života.
Nakon oko dva sata hoda stigli su u Emaus a Isus je htio nastaviti dalje. Na njihove uporne pozive pristaje da dođe kod njih ali samo do momenta blagoslova i lomljenja kruh kad nestaje pred njihovim ljudskim vidom, no sada ga prepoznaju srcem. To je snaga Kristova otajstva. Lomljenje kruha, euharistija od sada postaje mjesto gdje učenici mogu susresti Isusa. Više nije bitna materijalna prisutnost, više nije bitna očiglednost. Više im je vrijedio taj trenutak prosvjetljenja za vrijeme otajstvene večere s Isusom, negoli svi oni dani i godine koje su s Isusom proveli. I mi smo danas zajedno s Isusovim učenicima. Nažalost, nismo ništa bolji od učenika iz Emausa. On nam i danas pokazuje da nije bitno ono što mi vidimo i zaključimo svojim iskustvom. Bitno je otajstvo koje otkrivamo svojim srcem. I u današnjem slavlju Gospodin Isus ostaje sakriven našim očima. Međutim, srcem ga možemo doživjeti i susresti. Divno pitanje se izmamilo iz njihovih duša: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?” Žurno ustaju i kreću nazad u Jeruzalem. Isus gradi Crkvu jer će ovu radosnu vijest oni odnjeti Petru i braći, natrag u Jeruzalem. Tim putem nazad vraćaju se dva osvjedočena vjernika. U njihovim srcima je onaj prekrasni osjećaj dobre, radosne vijesti. U Jeruzalemu stiže nova potvrda – i Šimun ga je video. Uskrs je istina!
Uredio: Robert Semnic, prof. dr. sc. med.
Deo teksta je preuzet od Zvonka Pažina (vjeraidjela.com)
Slika: By Matthias Stom – Self-photographed, Photograph taken at: Corps et Ombres : Le Caravagisme européen, Musée des Augustins, 23 July 2012–14 October 2012 , Caroline Léna Becker, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=20627958
Dodajte komentar