Jedi i propovijedaj! O svećeniku propovjedniku

Ispovjednoj se praksi, a vjerujem i mnogi drugi svećenici, često susrećem s vjerni­cima, posebice s muškarcima, koji ispo­vijedaju kako prostače i psuju. Ponekad mi vjernici žele reći točno što su psovali, pa im ja, smješkajući se u sebi, savjetujem da to ipak ne mo­raju, kako ne bi po drugi put sagriješili. Nekako uvi­jek suosjećam s tim muškarcima, jer zaista nisam još upoznao pravoga muškarca koji nije barem jednom opsovao ili koji nije barem poželio slatko opsovati, ponekad i zbog neke nevažne sitnice. Moram pri­znati da mene ne može ništa tako dovesti u napast prostačenja kao kada izgubim knjigu koju nikako, ama baš nikako ne mogu pronaći. Bog to tu i tamo namjerno pripusti kako bi me naučio strpljivosti. Koliko god prostačenje bilo neprimjereno i grešno, ono ipak svjedoči o čovjekovoj svijesti o svetosti, za čovjeka ipak najvažnijih stvarnosti, a to su Bog i spolnost. Uvijek su mi draži muškarci koji ponekad znaju i opsovati, negoli oni fini, uglađeni muškarci, koji doduše nikad ne prostače, ali svojom nevidlji­vom taštinom i ohološću razaraju i Boga i spolnost.

No, ne bih dalje raspravljao o temi psovanja i pro­stačenja, nego mi ona služi da upozorim na jednu stvarnost ili, bolje rečeno, opasnost koju je jako do­bro uočio u nas, svećenika, G. K. Chesterton. Veli on da se kod Božje zapovijedi: »Ne izusti imena Gospo­dina, Boga svoga, uzalud«, obično misli na vjernike, kao što rekoh, uglavnom na muškarce, koji prostače i psuju. Međutim, ta se druga Božja zapovijed zapravo odnosi na svećenike propovjednike. Naime, prostaci i psovači nikad ne spominju Boga uzalud, jer uvijek koriste Boga, svete stvari za neku svrhu, uglavnom protiv nekoga (primjerice, protiv izgubljene knji­ge!). Uzalud, nažalost, često izriču Boga samo sveće­nici propovjednici. Chesterton želi reći da prostaci barem imaju svijest o svetosti Boga, a propovjednici mogu biti u velikoj napasti da o Bogu ne misle kao o Bogu, da o njemu govore kao da govore o »šara- fima«. Kad malo bolje pogledamo propovijedi nas svećenika, od onih misnih pa do onih sprovodnih, ne možemo se oteti dojmu da je Chesterton u pra­vu. Zaista, ponekad govorimo tako ravnodušno o Bogu da nalikujemo zidarima koji miješaju žbuku, pri čemu se zna dogoditi da i sami zidari poetičnije pristupaju žbuci negoli mi Bogu i propovijedanju. Ponekad se zastidim koliko oni vole žbuku i to fino poliranje zidova, a kako ja malo volim Boga i svoje propovijedanje. Kako bilo da bilo, ovu bih pastora- liju htio posvetiti nama, svećenicima propovjedni­cima.

Ne bih puno teoretizirao o propovijedi, nego bih krenuo od vrlo jednostavnoga poziva svima nama, svećenicima, da svakodnevno propovijedamo! Ne mislim tu samo na kratke nagovore prije pokajnič­koga čina, što je također bolje od mise bez ikakve propovijedi, nego na stvarno svakodnevno propovi­jedanje. Puno je razloga zašto je dobro da mi, sve­ćenici, svakodnevno propovijedamo, ali navest ću samo neke koji se meni čine posebno važnima.

Odmah ću reći na početku da svakodnevno propovi­jedanje omogućuje nama, svećenicima, da ostanemo vjerni svojoj svećeničkoj službi, a to je služba navi- ještanja Božje riječi. Svećenik je osoba Riječi, osoba koja ostvaruje ili bi se barem trebala svim silama truditi ostvariti Kristove riječi da »ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4,4). Svećenik, čovjek Riječi, trebao bi se svakodnevno hraniti, sebe oblikovati, sebe razumi­jevati i tumačiti prema riječima Svetoga pisma. On bi u vremenu, koje poznaje samo »kruh«, vidljivo, tjelesno, korisno i interesno, trebao biti osoba koja svojim životom svjedoči kako čovjek ostaje čovje­kom jedino po riječi, po istinskim riječima, odnosno po riječima same Riječi, Isusa Krista. Na taj način svakodnevno propovijedanje goni nas, barem mene tjera, da se i sami ne pretvorimo u »osobe kruha«, da nam sve u životu ne postane važnije od Božje ri­ječi. A dobro znamo kako se to lako može dogoditi. Nerijetko nam cijeli dan prođe u događanjima, bez kojih dakako život ne može, ali koji nas mogu tako

povući da zapravo malo-pomalo prestanemo biti svećenici. Tako nam se može dogoditi da postanemo građevinari, jer gradimo crkve; birokrati, jer cijeli dan sjedimo u uredima; beživotni intelektualci, jer nikako da dotaknemo realnost ovoga svijeta; lovci, gurmani, bankovne štediše, odjećoljupci, autoljupci, kod kojih hobi postaje vrlo lako prva i važna stvar. E, da se to ne dogodi, dobro je da svakodnevno pro­povijedamo. Jer da bih mogao propovijedati, moram barem nakratko odvojiti vremena za Božju riječ, pročitati biblijski tekst, razmatrati nad njim, razu­mjeti ga, primijeniti ga na sebe i na vjernike te ga onda prenijeti drugima. K tomu, i u mnogobrojnim krizama, koje svaki svećenik proživljava u svojem svećeničkom pozivu, upravo je svakodnevno propo­vijedanje ono koje daje snagu da u krizama i suhoća­ma ostanemo vjerni svojem pozivu. Dakle, jednom riječju, svakodnevno propovijedanje čuva, učvršću­je, hrabri i »raspiruje« naš svećenički poziv (2Tim 1,6], poziv da budemo i ostanemo osobe Riječi.

Drugi glavni razlog, koji mi je posebno na srcu i koji mogu potvrditi svojim iskustvom, jest jedna pre- divna misao sv. Grgura Velikoga o propovijedanju. Poznato je da je sv. Grgur gotovo svakodnevno pro­povijedao te je zasigurno na temelju toga iskustva izrekao da upravo zbog propovijedanja Duh Sveti posebno djeluje u životu propovjednika te mu ra­svjetljuje smisao Sv. pisma. I zaista, posve je drukči­je kad znanstveno pristupate Sv. pismu, analizirate tekst egzegetski i o njemu pišete znanstveni članak, od onoga kad o njemu i osobno meditirate, ali s na­kanom da ga navijestite vjerničkom puku. Iz osob­noga iskustva mogu posvjedočiti, a o čemu piše i sv. Grgur, kad se o tekstu meditira s nakanom propovi­jedanja, sveti tekst postaje daleko jasniji, nekako se sam od sebe rasvjetljuje i njegova se poruka s lako­ćom može prenijeti vjernicima. Dakako, razlog tomu lako je uvidjeti. Budući da propovjednik Božjoj riječi ne pristupa samo za osobnu izgradnju, nego povrh svega za izgradnju zajednice (IKor 14,16], Duh Sveti podupire napor propovjednika da iz ljubavi prema svojim vjernicima prenosi Božju riječ, on ga »nosi« kao što je nekoć nosio svete pisce (2Pt 1,21] koji su zapisali istu Božju riječ te je Sveto pismo »bogodu- ho« (2Tim 3,16]. Jednom riječju, propovijedaj Božju riječ svaki dan svojim vjernicima, budi »ponesen«, budi pokrenut i vođen njome, ona će ti biti jasnija, bit ćeš još više osoba Riječi.

Također treba spomenuti, a što smo već ukratko do­taknuli, svojim propovijedanjem svećenik, župnik, najbolje izgrađuje svoju zajednicu. On podučava zajednicu da on nije u župi, među svojim vjernici­ma, kako bi govorio o sebi, biskupu, ili ne znam već o čemu, nego jedino o Bogu. I propovijedanjem iz­građuje svoju zajednicu koja tako postaje također zajednica Riječi te svaki vjernik osoba Riječi. Obič­no župnici vele kako vjernici, posebno oni u selima, nisu zainteresirani za Božju riječ. No, to je potpuna neistina i iza nje se krije puka svećenička komoci­ja, izlika da se ne mora propovijedati. Kad vjernici jednom osjete slatkoću (Ez 3,3] i snagu Božje riječi, bili oni stari ili mladi, seljaci ili građani, oni više ne mogu živjeti bez Božje riječi, oni vape za njom, ona im je utjeha i snaga, i onda kad imaju »kruha« i kad ga nemaju.

Naposljetku, samoj zajednici svećenik nikada neće i ne može biti dosadan svojim propovijedima, jer ni­kad ne propovijeda sebe, nego Božju riječ. Svećenici koji propovijedaju o sebi ili pričaju neke uvijek jed­ne te iste pričice, postaju dosadni, uvijek se ponav­ljaju. A onaj tko propovijeda Božju riječ, ona mu je uvijek svježa, uvijek nova. Svaki put spoznaje nešto novo, ponekad je to novi uvid u već odavno poznatu biblijsku rečenicu, ponekad je to samo jedna riječ ili dvije riječi koje se prije nisu opazile. Također se jed­nom može propovijedati samo o prvom čitanju, dru­gi put o psalmu, treći put o evanđelju, i svaki put sve bude uvijek drukčije. I tako iz godine u godinu, svaki put propovjednik otkriva »dužinu i širinu i visinu i dubinu« Božje riječi (Ef 3,18).

No, vratit ću se još temi dosadnoga propovjednika. Dosadni su oni propovjednici koji sebe stavljaju u središte, oni neobični svećenici koji se prosipaju svojim riječima, gestikulacijama, bojom glasa, ko­jima nije stalo do Božje riječi, nego do njih samih, do njihova vlastitog pametovanja (usp. IKor 1,17). U njih sve pršti od puno riječi, afektiranja, ili se žele svidjeti zajednici, ili se žele sa zajednicom obraču­nati. U oba slučaja takvi svećenici manipuliraju Bož­jom riječi! Isto tako su dosadni i oni propovjednici koji nalikuju mrtvim puhalima, koji, kao što smo već rekli, ravnodušno i hladno govore o Bogu, ni »vrući ni hladni« (Otk 3,16), da imate dojam da govore o »šarafima«, a ne o Bogu. Istinski propovjednik, ako bi se tako moglo reći, jest onaj koji se u cijelosti pre­dao Božjoj riječi. Za dobroga propovjednika, a ne moraju svi biti savršeni propovjednici, dovoljna je samo ljubav prema Božjoj riječi, a time i ljubav pre­ma zajednici kojoj je svećenik poslan. Tko ljubi Bož­ju riječ i tko ju naviješta, taj zapravo pokazuje koliko voli svoju župnu ili drugu zajednicu.

Zato, propovijedaj svakoga dana Božju riječ, ne­umorno, i »u zgodno i nezgodno vrijeme« (2Tim 4,2), blaguj je svaki dan. Da, jedi i propovijedaj: »I reče mi: ‘Sine čovječji, progutaj što je pred tobom! Pojedi taj svitak, te idi i propovijedaj domu Izraelo- vu!’ Otvorih usta, a on t.: dade da progutam svitak i reče: ‘Sine čovječji, nahrani trbuh i nasiti utrobu svitkom što ti ga dajem!’ 1 pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med – (Ez 3,1-3).

Preuzeto: VJESNIK, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Piše: Ivica Raguž, profesor dogmatske teoloigije i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu