Ispovjednoj se praksi, a vjerujem i mnogi drugi svećenici, često susrećem s vjernicima, posebice s muškarcima, koji ispovijedaju kako prostače i psuju. Ponekad mi vjernici žele reći točno što su psovali, pa im ja, smješkajući se u sebi, savjetujem da to ipak ne moraju, kako ne bi po drugi put sagriješili. Nekako uvijek suosjećam s tim muškarcima, jer zaista nisam još upoznao pravoga muškarca koji nije barem jednom opsovao ili koji nije barem poželio slatko opsovati, ponekad i zbog neke nevažne sitnice. Moram priznati da mene ne može ništa tako dovesti u napast prostačenja kao kada izgubim knjigu koju nikako, ama baš nikako ne mogu pronaći. Bog to tu i tamo namjerno pripusti kako bi me naučio strpljivosti. Koliko god prostačenje bilo neprimjereno i grešno, ono ipak svjedoči o čovjekovoj svijesti o svetosti, za čovjeka ipak najvažnijih stvarnosti, a to su Bog i spolnost. Uvijek su mi draži muškarci koji ponekad znaju i opsovati, negoli oni fini, uglađeni muškarci, koji doduše nikad ne prostače, ali svojom nevidljivom taštinom i ohološću razaraju i Boga i spolnost.
No, ne bih dalje raspravljao o temi psovanja i prostačenja, nego mi ona služi da upozorim na jednu stvarnost ili, bolje rečeno, opasnost koju je jako dobro uočio u nas, svećenika, G. K. Chesterton. Veli on da se kod Božje zapovijedi: »Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud«, obično misli na vjernike, kao što rekoh, uglavnom na muškarce, koji prostače i psuju. Međutim, ta se druga Božja zapovijed zapravo odnosi na svećenike propovjednike. Naime, prostaci i psovači nikad ne spominju Boga uzalud, jer uvijek koriste Boga, svete stvari za neku svrhu, uglavnom protiv nekoga (primjerice, protiv izgubljene knjige!). Uzalud, nažalost, često izriču Boga samo svećenici propovjednici. Chesterton želi reći da prostaci barem imaju svijest o svetosti Boga, a propovjednici mogu biti u velikoj napasti da o Bogu ne misle kao o Bogu, da o njemu govore kao da govore o »šara- fima«. Kad malo bolje pogledamo propovijedi nas svećenika, od onih misnih pa do onih sprovodnih, ne možemo se oteti dojmu da je Chesterton u pravu. Zaista, ponekad govorimo tako ravnodušno o Bogu da nalikujemo zidarima koji miješaju žbuku, pri čemu se zna dogoditi da i sami zidari poetičnije pristupaju žbuci negoli mi Bogu i propovijedanju. Ponekad se zastidim koliko oni vole žbuku i to fino poliranje zidova, a kako ja malo volim Boga i svoje propovijedanje. Kako bilo da bilo, ovu bih pastora- liju htio posvetiti nama, svećenicima propovjednicima.
Ne bih puno teoretizirao o propovijedi, nego bih krenuo od vrlo jednostavnoga poziva svima nama, svećenicima, da svakodnevno propovijedamo! Ne mislim tu samo na kratke nagovore prije pokajničkoga čina, što je također bolje od mise bez ikakve propovijedi, nego na stvarno svakodnevno propovijedanje. Puno je razloga zašto je dobro da mi, svećenici, svakodnevno propovijedamo, ali navest ću samo neke koji se meni čine posebno važnima.
Odmah ću reći na početku da svakodnevno propovijedanje omogućuje nama, svećenicima, da ostanemo vjerni svojoj svećeničkoj službi, a to je služba navi- ještanja Božje riječi. Svećenik je osoba Riječi, osoba koja ostvaruje ili bi se barem trebala svim silama truditi ostvariti Kristove riječi da »ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4,4). Svećenik, čovjek Riječi, trebao bi se svakodnevno hraniti, sebe oblikovati, sebe razumijevati i tumačiti prema riječima Svetoga pisma. On bi u vremenu, koje poznaje samo »kruh«, vidljivo, tjelesno, korisno i interesno, trebao biti osoba koja svojim životom svjedoči kako čovjek ostaje čovjekom jedino po riječi, po istinskim riječima, odnosno po riječima same Riječi, Isusa Krista. Na taj način svakodnevno propovijedanje goni nas, barem mene tjera, da se i sami ne pretvorimo u »osobe kruha«, da nam sve u životu ne postane važnije od Božje riječi. A dobro znamo kako se to lako može dogoditi. Nerijetko nam cijeli dan prođe u događanjima, bez kojih dakako život ne može, ali koji nas mogu tako
povući da zapravo malo-pomalo prestanemo biti svećenici. Tako nam se može dogoditi da postanemo građevinari, jer gradimo crkve; birokrati, jer cijeli dan sjedimo u uredima; beživotni intelektualci, jer nikako da dotaknemo realnost ovoga svijeta; lovci, gurmani, bankovne štediše, odjećoljupci, autoljupci, kod kojih hobi postaje vrlo lako prva i važna stvar. E, da se to ne dogodi, dobro je da svakodnevno propovijedamo. Jer da bih mogao propovijedati, moram barem nakratko odvojiti vremena za Božju riječ, pročitati biblijski tekst, razmatrati nad njim, razumjeti ga, primijeniti ga na sebe i na vjernike te ga onda prenijeti drugima. K tomu, i u mnogobrojnim krizama, koje svaki svećenik proživljava u svojem svećeničkom pozivu, upravo je svakodnevno propovijedanje ono koje daje snagu da u krizama i suhoćama ostanemo vjerni svojem pozivu. Dakle, jednom riječju, svakodnevno propovijedanje čuva, učvršćuje, hrabri i »raspiruje« naš svećenički poziv (2Tim 1,6], poziv da budemo i ostanemo osobe Riječi.
Drugi glavni razlog, koji mi je posebno na srcu i koji mogu potvrditi svojim iskustvom, jest jedna pre- divna misao sv. Grgura Velikoga o propovijedanju. Poznato je da je sv. Grgur gotovo svakodnevno propovijedao te je zasigurno na temelju toga iskustva izrekao da upravo zbog propovijedanja Duh Sveti posebno djeluje u životu propovjednika te mu rasvjetljuje smisao Sv. pisma. I zaista, posve je drukčije kad znanstveno pristupate Sv. pismu, analizirate tekst egzegetski i o njemu pišete znanstveni članak, od onoga kad o njemu i osobno meditirate, ali s nakanom da ga navijestite vjerničkom puku. Iz osobnoga iskustva mogu posvjedočiti, a o čemu piše i sv. Grgur, kad se o tekstu meditira s nakanom propovijedanja, sveti tekst postaje daleko jasniji, nekako se sam od sebe rasvjetljuje i njegova se poruka s lakoćom može prenijeti vjernicima. Dakako, razlog tomu lako je uvidjeti. Budući da propovjednik Božjoj riječi ne pristupa samo za osobnu izgradnju, nego povrh svega za izgradnju zajednice (IKor 14,16], Duh Sveti podupire napor propovjednika da iz ljubavi prema svojim vjernicima prenosi Božju riječ, on ga »nosi« kao što je nekoć nosio svete pisce (2Pt 1,21] koji su zapisali istu Božju riječ te je Sveto pismo »bogodu- ho« (2Tim 3,16]. Jednom riječju, propovijedaj Božju riječ svaki dan svojim vjernicima, budi »ponesen«, budi pokrenut i vođen njome, ona će ti biti jasnija, bit ćeš još više osoba Riječi.
Također treba spomenuti, a što smo već ukratko dotaknuli, svojim propovijedanjem svećenik, župnik, najbolje izgrađuje svoju zajednicu. On podučava zajednicu da on nije u župi, među svojim vjernicima, kako bi govorio o sebi, biskupu, ili ne znam već o čemu, nego jedino o Bogu. I propovijedanjem izgrađuje svoju zajednicu koja tako postaje također zajednica Riječi te svaki vjernik osoba Riječi. Obično župnici vele kako vjernici, posebno oni u selima, nisu zainteresirani za Božju riječ. No, to je potpuna neistina i iza nje se krije puka svećenička komocija, izlika da se ne mora propovijedati. Kad vjernici jednom osjete slatkoću (Ez 3,3] i snagu Božje riječi, bili oni stari ili mladi, seljaci ili građani, oni više ne mogu živjeti bez Božje riječi, oni vape za njom, ona im je utjeha i snaga, i onda kad imaju »kruha« i kad ga nemaju.
Naposljetku, samoj zajednici svećenik nikada neće i ne može biti dosadan svojim propovijedima, jer nikad ne propovijeda sebe, nego Božju riječ. Svećenici koji propovijedaju o sebi ili pričaju neke uvijek jedne te iste pričice, postaju dosadni, uvijek se ponavljaju. A onaj tko propovijeda Božju riječ, ona mu je uvijek svježa, uvijek nova. Svaki put spoznaje nešto novo, ponekad je to novi uvid u već odavno poznatu biblijsku rečenicu, ponekad je to samo jedna riječ ili dvije riječi koje se prije nisu opazile. Također se jednom može propovijedati samo o prvom čitanju, drugi put o psalmu, treći put o evanđelju, i svaki put sve bude uvijek drukčije. I tako iz godine u godinu, svaki put propovjednik otkriva »dužinu i širinu i visinu i dubinu« Božje riječi (Ef 3,18).
No, vratit ću se još temi dosadnoga propovjednika. Dosadni su oni propovjednici koji sebe stavljaju u središte, oni neobični svećenici koji se prosipaju svojim riječima, gestikulacijama, bojom glasa, kojima nije stalo do Božje riječi, nego do njih samih, do njihova vlastitog pametovanja (usp. IKor 1,17). U njih sve pršti od puno riječi, afektiranja, ili se žele svidjeti zajednici, ili se žele sa zajednicom obračunati. U oba slučaja takvi svećenici manipuliraju Božjom riječi! Isto tako su dosadni i oni propovjednici koji nalikuju mrtvim puhalima, koji, kao što smo već rekli, ravnodušno i hladno govore o Bogu, ni »vrući ni hladni« (Otk 3,16), da imate dojam da govore o »šarafima«, a ne o Bogu. Istinski propovjednik, ako bi se tako moglo reći, jest onaj koji se u cijelosti predao Božjoj riječi. Za dobroga propovjednika, a ne moraju svi biti savršeni propovjednici, dovoljna je samo ljubav prema Božjoj riječi, a time i ljubav prema zajednici kojoj je svećenik poslan. Tko ljubi Božju riječ i tko ju naviješta, taj zapravo pokazuje koliko voli svoju župnu ili drugu zajednicu.
Zato, propovijedaj svakoga dana Božju riječ, neumorno, i »u zgodno i nezgodno vrijeme« (2Tim 4,2), blaguj je svaki dan. Da, jedi i propovijedaj: »I reče mi: ‘Sine čovječji, progutaj što je pred tobom! Pojedi taj svitak, te idi i propovijedaj domu Izraelo- vu!’ Otvorih usta, a on t.: dade da progutam svitak i reče: ‘Sine čovječji, nahrani trbuh i nasiti utrobu svitkom što ti ga dajem!’ 1 pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med – (Ez 3,1-3).
Preuzeto: VJESNIK, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije
Piše: Ivica Raguž, profesor dogmatske teoloigije i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu
Dodajte komentar