Evanđelist navodi kako Isus šalje učenike da bi uzeli „privezanu magaricu i uz nju magare“. Zašto to spominje? Kada u Knjizi Postanka Jakov blagoslivlja svojih 12 sinova te imenuje Judu kao njihova vođu, kaže da „Od Jude žezlo se kraljevsko ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada“ te biva opisan kao onaj koji „svog magarca za lozu privezuje, mlado magarice svoje za čokot.“ (Post 49,8-11). Zatraživši da odriješe magaricu i magare, Isus pokazuje da se to proroštvo iz knjige Postanka ostvaruje u njegovoj osobi. No, to nije sve. Isus upozorava: „Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’“. Ovo je jedini put da Isus za sebe kaže „Gospodin“. Biti gospodin ne znači stajati iznad drugih i zapovijedati im. Biti Gospodin znači da je slobodan dati vlastiti život za druge.
Isus dolazi „krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ jer u grad ne ulazi mesija ratnik, nego Mesija mirotvorac. Učenici dovode magaricu i magare i stavljaju „na njih haljine“. Haljina ili ogrtač, u biblijskom govoru, označava osobu. Dakle, staviti je na magarca i magaricu označava potpuno pristajanje uz Isusa kao Mesiju mira. „Silan svijet prostrije svoje haljine po putu.“ Kada bijaše posvećenje kralja, kao znak pokornosti i prihvaćanja njegova veličanstva, prostirahu se haljine – simbol osobe – po putu kojim je kralj prolazio. Znak je to pokornosti i vladanja nad narodom. Narod ne namjerava biti oslobođen po Isusu niti namjerava slijediti Mesiju mira, nego želi biti pokoran, želi da se nad njim vlada. Naglašava evanđelist: „rezahu grane sa stabala“. To se činilo prigodom blagdana sjenica, kada se očekivao dolazak osloboditelja. „Mnoštvo pak pred njim i za njim“. Za narod nije on onaj koji pokazuje put, nego mnoštvo koje ide ispred i iza njega. On je samo sredstvo. Narod mu pokazuje kojim mu je putem ići: putem vlasti, putem gospodarenja. To se vidi u njihovu vikanju. Što viču? Što kliču? Pjevaju Psalam 118 koji kaže: “Hosana“. Taj izraz znači „spasi nas, dakle!“ A na koga se odnosi taj Hosana? Na sina Davidova. Sin, u kulturi onog vremena, označava onoga tko sliči ocu jer se ponaša na njemu sličan način. Dakle, Davidov sin bio bi mesija koji bi, kao i David, preko vlasti i moći započeo Izraelsko kraljevstvo. Mnoštvo očekuje upravo to. To je kušnja koju stavljaju pred Isusa: biti mesija vlasti, moći i nasilja. No, Isus nije Davidov sin. Isus je Božji sin. Ne dolazi oduzeti život nego dati svoj. Evo zašto će isto mnoštvo, čim postane toga svjesno, a koje sada kliče: „Hosana sinu Davidovu“, malo kasnije vikati: „Raspni ga! Raspni!“ Jer ne znaju što bi činili s Mesijom mira.
„Kad je ulazio u Jeruzalem, uskomešao se sav grad“ ali nema nikakve dobrodošlice niti prihvaćanja, nitko mu ne dolazi u susret, nego stanovnici tog grada govore: „Tko je ovaj?“ Sveti grad, središte Božje prisutnosti ne prepoznaje Isusa – Bog s nama – jer je njihov bog neki drugi bog.
Uredio: prof. dr. sc. med. Robert Semnic
Izvor: preuzeto sa vjeraidjela.com autora Alberto Maggi; prijevod. dr. sc. Zdenko Ilić (http://sites/svjetlo-vjere.com/files.vjeraidjela.com/
Slika: grančica smreke kao simbol procesije Cvjetnice u katoličkoj crkvi Sv.Larsa u Uppsali
Dodajte komentar