Čovjek je u svom postojanju religijsko biće, i upravo od mnogih religija svijeta očekuje odgovore na mnogobrojna pitanja: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojem težimo? Čovjek često dodaje i vapaj za neko materijalno ili duhovno dobro. Odgovore na ta pitanja i vapaje pokušava od svoga Božanstva dobiti u razgovoru sa Njim tj. u molitvi.
Ukoliko napravimo kratku pustolovinu kroz povijest i civilizacije, naićićemo na mnoge citate koje su ostavili znani i neznani, možemo pratiti kako se tokom čitave povijesti čovjek utjecao Božanskom stvoritelju u koje je polagao sve svoje nade, sve svoje poteškoće, težnje i patnje. Ta molitva, možemo tako reći, za nas krštene, ide ka vrhuncu u molitvama Staroga i Novoga Zavjeta sa krunom svih molitava „Oče naš“ što nas je sam Isus uči.
“Moje te srce želi vidjeti… Ti koji si mi dao vidjeti tamu, stvori svjetlo za mene. Daj da te mogu vidjeti! Prigni k meni svoje ljubljeno lice” govori stari Egipćanin, prije nekoliko tisuća godina, koji je zbog nekoga razloga izgubio vid. Ta molitva, jedna od nastarijih očuvanih, govori nam o postojanju razgovora između Oca i čovjeka već u najranijim postojanjima ljudske vrste. Čovjek svoju potrebu stavlja Bogu u ruke, želeći dobiti materijalno dobro u obliku zdravlja očiju kako bi umirio svoju duhovnu dimenziju. Nešto kasnije Sokrat, veliki grčki filozof, preko svojega učenika Platona ostavlja nam sledeće misli upućene bogovima: “Dajte da budem lijep iznutra. Da smatram bogatim onoga koji je mudar i koji od novca posjeduje samo onoliko koliko može uzeti i ponijeti mudrac. Ne tražim više.” Mudri grk daje do znanja da čovjek nije više materijalno biće koje teži obezbetidi i izmoliti svoju materijalnu egzistenciju, nego se okreće i onoj duhovnoj. “Tko ti je rekao da nam bogovi ne pomažu i u onome što ovisi o nama? Počni dakle moliti i vidjet ćeš” govori veliki Marko Aurelije car, filozof prije Krista pokazujući tako da ljudski život bez molitve, koji otvara naš život Božjem otajstvu, biva lišen smisla i uporišta.
Za nas krštene prvi učitelji molitve jesu „naša starija braća“ odnosno židovi, veliki proroci, ali i psaltir se predstavlja kao “zbirka obrazaca” molitava, zbirka od stotinu i pedeset psalama koje biblijska tradicija daje vjerničkom puku da postanu njegova molitva, njegov način obraćanja Bogu i izgrađivanja odnosa s njim. Usprkos toj mnogostrukosti, moguće je prepoznati dva velika područja koja sažimaju molitvu psaltira: prošnja, povezana s jadikovkom, i hvala. To su dvije međusobno povezane i gotovo neodvojive dimenzije, jer je prošnja nadahnuta sigurnošću da će Bog odgovoriti i to otvara k hvali i zahvaljivanju; a hvala i zahvaljivanje proizlaze iz iskustva primljenog spasenja, koje pretpostavlja potrebu koju prošnja izražava. Ti koreni molitve duboko su protkani i u ličnost Isusa iz Nazareta, pravog učitelja molitve, koji će predstaviti, oplemeniti i produbiti živu molitvu između Gospodina i čovjeka, koja se sada više ne pokazuje u obliku izgovorenih riječi nego u ljudskom odnosu prema Bogu koji je darujući sebe čovjekom postao.
Naučimo se više zadržavati pred Bogom koji se objavio u Isusu Kristu, naučimo prepoznavati u tišini, u dubini nas samih, njegov glas koji nas poziva i ponovno privodi k dubini naše egzistencije, izvoru života, izvoru spasenja, da nam pomogne otisnuti se do granica našega života i da nas otvori Božjoj veličini, odnosu s Njim, koji je Beskrajna Ljubav. Kako su to uradili apostoli, tako i mi danas kažimo: Gospodine, nauči nas moliti (Lk 11,1), čekajući Njegov povjetarac nadahnuća, Njegov zov na drugovanje. Na kraju molitve kažimo: Amen! Potpisujući s tim Amen, što znači ’neka bude’, sve ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio i koja nas je s Bogom spojila.
Piše: Nikola Knezi
Foto: Facebook – PHOTO by Elvir Tabakovic
Literatura: Angelus, Benedetto XVI
Dodajte komentar