Put do naroda intelektualac će pronaći samo onda kada bude, u određenom smislu, slobodan od intelekta. To ne znači da ga treba napustiti ili zapostaviti. Intelekt je Božji dar koji trebamo, i to ne samo za sebe, već i za one od kojih nas um razdvaja. No, razum si treba odrediti granice i poniziti se. Preizražena dominacija razuma, kada je čisto prirodna djelatnost razuma, dovodi do određenog razumskog mraka. Čovjek se osjeća uzvišen na čistu visoku apstrakciju i “profanum vulgaris”, koji je zarobljen u nizinama prostih životnih potreba. Upravo će taj mrak, upravo kada nije vidljiv i možda uopće nije svjesno dio uvjerenja biti osjećan od drugih. Naravno, kada razum važe svoje krajnosti, tada dolazi do vlastitih granica. On kreće na put kako bi pronašao najviše i zadnje istine, te otkriva da je svo naše znanje dio djela. Tada se slama ponos, i tada vidimo jedno od ovo dvoje: ili on pada u očaj, ili pada u strahopoštovanje pred neistraženom istinom i dobiva poniznost pred vjerom, što si prirodna razumska djelatnost ne može prisvojiti.
Tad intelektualac u svjetlu vječne istine dobiva pravo stajalište prema svom intelektu. On vidi da se najveća i posljednja istina ne može otkriti ljudskim razumom, već da se u bitnim pitanjima i stoga u praktičnim životnim pojavama jedno sasvim jednostavno ljudsko dijete može promisliti na temelju viših prosvjetljenja najvećih učitelja. Na drugoj strani spoznaje legitimno područje prirodnih razumskih čina, kao što zemljoradnik svoje polje postavlja kao nešto dobro i korisno, ali u uskim granicama, kao i svako ljudsko djelo. Tko dođe do toga taj nekoga više neće gledati odozgo prema dolje. Taj će imati jednostavnu prirodnu ljudskost, duboku, nelicimjersku skromnost, koja nepristrano i nesputano prelazi sve prepreke. Taj će u središtu naroda biti bez straha govoreći svojim intelektualnim rječnikom, jer mu je to tako prirodno kao narodu njegov govor, i neće se smatrati moralno savršenijim. Svoje intelektualne probleme taj će moći lako rješavati, jer je to njegova prirodna okolina, on će trebati svoj razum, kao što stolar treba ruku i strug, i kada drugima bude mogao koristiti svojim radom, rado će to učiniti. Kao i svaki iskreni posao koji je po Božjoj volji, i na Božju čast usmjeren, tako će i to biti instrument svetosti. Ovako si ja predočavam sv. Tomu: čovjek, koji je dobio jedno izvanredno razumsko stanje kao Božji zalog, mirno i skromno kroči svojim putovima i upada u svoje probleme, dok ga se ostavlja na miru, rado i spremno njima razbija glavu i daje informacije kada mu čovjek postavlja teška pitanja. Tako je on, upravo jer to nikada nije htio, postao jedan od najvećih vođa.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)
Izvor: karmel.hr
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar