Moleći danas našega Gospodina da govori preko mene i ne nalazeći ništa što bih rekla niti kako bih započela ispunjavati ovu poslušnost, sinulo mi je ovo što ću sada reći, zato da bih počela od neke osnove; a to je promatrati našu dušu zamkom, cijelim od jednoga jedinog dijamanta ili presjajnoga kristala, gdje ima puno prostorija, kao što na nebu ima puno stanova. Ako to dobro promotrimo, sestre, pravednikova duša upravo je raj gdje On kaže da ima Svoje naslade. Pa, kakva vam se čini da će biti prostorija gdje se naslađuje tako moćan, tako mudar, tako čist Kralj, tako pun svih dobara? Ne nalazim ničega s čime da usporedim veliku ljepotu jedne duše i onu veliku sposobnost. I doista, koliko god bili pronicljivi, naši je umovi, zacijelo, jedva mogu shvatiti, isto kao što ne mogu promatrati Boga, a On Sâm kaže da nas je stvorio na Svoju sliku i Sebi slična.
Ako je tako, kao što jest, nema razloga da se naprežemo nastojeći shvatiti ljepotu toga zamka; jer, budući da je razlika između njega i Boga onakva kakva je između Stvoritelja i stvorenja, jer je stvorenje, dosta je da Njegovo Veličanstvo kaže da je načinjena na Njegovu sliku pa da nekako uzmognemo shvatiti veliko dostojanstvo i ljepotu duše.
Nije mala šteta i pomutnja što, našom krivnjom, ne poznajemo sami sebe, niti znamo tko smo. Zar ne bi bilo veliko neznanje, kćeri moje, da nekoga upitaju tko je, a on da ne poznaje sebe, niti da znade tko su mu otac i majka, niti iz koje je zemlje? Pa ako bi to bilo veliko bezumlje, neusporedivo je veće ono koje je u nama kad se ne trudimo saznati što smo, nego se zadržavamo na ovim tijelima i onako otprilike, zato što smo čuli ili zato što nam to govori vjera, znamo da imamo dušu. Ali kakvih dobara može biti u toj duši, ili tko je u toj duši, ili o njezinoj velikoj vrijednosti, rijetko kad o tome razmišljamo, i tako se malo drži do toga da se sa svom pomnjom nastoji sačuvati njezina ljepota; sve potratimo na prosti optok ili bedem toga zamka, tj. na ova tijela.
Smatrajmo, dakle, da ovaj zamak ima – kako sam rekla – puno odaja, jedne gore, druge dolje, treće sa strane a u središtu i nasred svih njih jest najglavnija, gdje se zbivaju vrlo tajni događaji između Boga i duše. […]
Jer, koliko ja mogu shvatiti, ulaz u taj zamak jest molitva i razmatranje. […]
Čini mi se da govorim nekakvu besmislicu; jer ako je ovaj zamak duša, jasno je da se nema poradi čega ulaziti jer upravo ona to i jest, kao što bi bila besmislica reći kome da uđe u neku odaju ako je već unutra. – No morate shvatiti da je od biti do biti jako puno; jer puno ima duša koje su u ophodu zamka, to jest ondje gdje su oni koji ga čuvaju i kojima se uopće ne da ulaziti unutra niti znaju čega ima u onom predivnom mjestu, niti tko je unutra, pa čak ni kakvih odaja ima. Zacijelo ste već čule iz nekih knjiga o molitvi da se duši savjetuje da zađe u sebe, a to je to isto.
sv. Terezija Avilska, Zamak duše, 1,1,1-3;7;5.
Izvor: karmel.hr
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar