Korizma je dio liturgijske godine u kojemu se kršćani (posebice katolici i pravoslavci) pripremaju za blagdan Uskrsa. Ona počinje na Pepelnicu i završava na Veliki četvrtak uoči Mise večere Gospodnje čime započinje Vazmeno trodnevlje. Duh korizme prožet je postom, molitvom, slušanjem, čitanjem Božje riječi, priznavanjem vlastitih grijeha te dobrim djelima.
Kršćanin je tako, posebice tijekom korizme, pozvan prakticirati post u materijalnom i moralnom smislu. Materijalna djela posta i ljubavi ublažavaju patnju Isusa koji se danas očituje u gladnima, golima, bolesnima, zatvorenima. S ciljem solidarnosti s njima mnogi dobri kršćani u korizmenom se razdoblju odriču luksuza cigareta, alkohola, slatkiša, izleta i kulturnih događanja, dok novčana sredstva koja bi utrošili u tu svrhu, stavljaju na stranu kako bi potrebitima pomogli da njihova materijalna bijeda bude što manja. Post od nemoralnih djela i prakticiranje moralnih djela ljubavi imaju za cilj suzbiti moralnu bijedu suvremenih ljudi. Đavao drži ljude u njegovom kraljevstvu laži, varanja, neiskrenosti i svih vrsta pokora. Tim ljudima ne manjkaju materijalna dobra, ali nemaju mira ni radosti. Što reći o onima u kojima Isus trpi, a koji su žrtve brakolomstva, koje uništava pohlepa, požuda svih vrsta, droga koja zauzima sve veći zamah u današnjemu svijetu? Koliki su ugazili u svijet bezboštva jer su povjerovali zlu i Zlome. Isus je rekao da se to zlo iskorjenjuje postom i molitvom. Tako, Isusu poslušni, mnogi ljudi odabiru molitvu i niz drugih oblika duhovne pokore za obraćenje grješnika. Mnogi će obići ljude u potrebi i posjetiti staračke domove, domove invalida, napuštenu i invalidnu djecu.
U prva tri stoljeća pokorničko razdoblje prije Uskrsa trajalo je svega dva do tri tjedna. U četvrtom ono se produljuje na četrdeset dana po čemu je i dobilo ime korizma (lat. quadragesima). Kršćani toga razdoblja željeli su prisjetiti se Isusova posta prije javnog djelovanja: „On je četrdeset dana postio i tako posvetio našu korizmenu pokoru; nadvladao je đavolske napasti i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga, da dostojno slavimo uskrsna otajstva te jednom prispijemo k vječnom Vazmu.” Međutim, taj broj od četrdeset dana pronalazimo i u Starom zavjetu. Naime, četrdeset je godina židovski narod lutao po pustinji na putu u Obećanu Zemlju, četrdeset je dana Ilija putovao na svetu goru Horeb. Stoga je korizma, od spomenutog četvrtoga stoljeća, počinjala prvom nedjeljom korizme i trajala bi do Velikog četvrtka.
Međutim, dva stoljeća kasnije, korizma počinje na Pepelnicu čime se broj dana korizme povećao na četrdeset i četiri. No, zašto dolazi do produženja korizme? Naime, kada bi u ranoj kršćanskoj zajednici jedan od njezinih članova počinio neki javni grijeh, morao je nekoliko godina činiti pokoru kako bi na Veliki četvrtak, nekoliko godina poslije svoga grijeha, mogao ponovo pristupiti zajednici. Prije samog ponovnog ulaska u zajednicu pojedinac bi prošao intenzivnu pripravu osobito u razdoblju korizme, a početak te priprave označavalo bi njegovo pepeljenje. Kako nedjelja nije bio dan za bilo kakve pokorničke činove, pa tako ni za pepeljenje, ono je vršeno u srijedu uoči Prve korizmene nedjelje. Na taj način, dakle, nastaje Pepelnica, odnosno Čista srijeda. Kasnije su i ostali članovi zajednice puni želje da okaju svoje sitne prijestupe zahtijevali da se i oni na isti način priprave za blagdan Uskrsa te je pepeljenje bilo organizirano za cijelu zajednicu, a ne samo za dotičnog pokornika. Samim time, korizma je uskoro dobila trostruko značenje. Ona, dakle, postaje:
- priprava pokornika na ponovno primanje u Crkvenu zajednicu na Veliki četvrtak
- priprava katekumena na krštenje u Vazmenom bdijenju
- priprava ostalih vjernika na vazmena slavlja
Tijekom posljednje liturgijske reforme 1969. godine bilo je riječi da će se Pepelnica i obred pepeljenja dokinuti te bi, stoga, korizma opet počinjala Prve korizmene nedjelje. Međutim, osobnom intervencijom pape bl. Pavla VI. obred pepeljenja i Pepelnica zadržani su.
„Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!”
Pepeo kao simbol pokore i obraćenja rano se javlja u kršćanskoj crkvenoj liturgiji. Sam čin pepeljenja pojavljuje se u 6. stoljeću, dok sam obred pepeljenja na Pepelnicu vuče korijene u 13. stoljeće. Po Misalu nakon Tridentskog sabora svećenik je vršio pepeljenje izgovarajući riječi: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!” Nakon tog obreda slijedila bi sveta misa. Po današnjem Misalu i liturgijskim propisima obred pepeljenja vrši se poslije homilije. Za pepeljenje se, pored prijašnje forme, svećeniku nudi i evanđeoska forma koja kaže: „Obratite se i vjerujte evanđelju.” Postoji mogućnost prenošenja toga obreda na prvu korizmenu nedjelju za one koji mu nisu mogli pristupiti na sam dan Pepelnice.
U Starome zavjetu pepeo označava:
- raspadanje – „Ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.” (Post 3,19)
- smrtnost – „Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak.“ (Mudr 2,3)
- grješnika – „Srce mu je kao pepeo, i nada mu od zemlje bjednija, i život od gline nevredniji.“ (Mudr 15,10)
- čišćenje – „Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim. Tada iziđoše, zaključaše vrata, zapečatiše ih kraljevim prstenom te otiđoše.“ (Dan 14,14)
- duboku molitvu – „Mordokaj doznade za sve što se dogodilo: razdera na sebi haljine, navuče kostrijet, posu se pepelom i prođe posred grada kukajući glasno i gorko. Dođe samo do kraljevih vrata jer s onom kostrijeti na sebi ne mogaše kroz njih proći. U svakoj je pokrajini, svuda gdje se doznala kraljeva riječ i njegov proglas, među Židovima zavladala žalost: postili su, plakali i jadikovali. Mnogima od njih kostrijet i pepeo posta ležaj… I kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom, uteče Gospodinu; pošto svuče sa sebe sjajne haljine, navuče odjeću tjeskobe i žalosti te, umjesto skupocjenim mirisima, posu glavu pepelom i prahom.” (Est 4,1-3.17k-l)
- vršenje pokore – „Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.” (Jon 3,6)
U Novome zavjetu pak pepeo spominje Isus što dokazuju dva skoro identična citata iz Evanđelja po Mateju i Luki:
- Mt 11,21:„Jao, tebi, Korozaine! Jao, tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili.”
- Lk 10,13: „Jao, tebi, Korozaine! Jao, tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć’ u kostrijeti i pepelu, činili pokoru.“
„I zavjesa se hramska razdrije po sredini.”
Zastiranje slika i križeva na Gluhu, odnosno Petu korizmenu nedjelju običaj je koji se po prvi puta javlja u srednjem vijeku, a ima germansko podrijetlo. Postoji više tumačenja njegovog postanka, no najzastupljenije je ono mišljenje koje kaže da ljudi srednjega vijeka nisu imali kalendare te su liturgijski simboli bili ti koji su ukazivali na liturgijska vremena kroz godinu. Stoga je znak zastora označavao dubinu korizme. On je na simboličan način predstavljao i zavjesu u jeruzalemskom hramu čiju sudbinu poznajemo iz evanđelja: „I zavjesa se hramska razdrije po sredini.” Kanonska se poruka toga događaja krije u tome da su svi pokornici isključeni iz euharistijske službe, a, kako su se u srednjemu vijeku svi ljudi smatrali pokornicima, na simboličan su način prekrili sliku, križ i kipove na oltaru i svetištu.
U najnovijem Misalu za klanjanje Križu u bogoslužju Velikog petka stoji: „Đakon s poslužiteljima ili drugi prikladan službenik ode u sakristiju iz koje u ophodu nosi Križ zastrt ljubičastim velom” iz čega uviđamo da je ljubičasta boja osnovna boja platna za prekrivanje križa, slika i kipova u korizmenom vremenu. Međutim, možemo naći dva izuzetka. Naime, na Veliki se četvrtak u prijesaborskom vremenu križ prekrivao bijelom bojom, dok se u papinskoj liturgiji Velikog petka moglo vidjeti da je križ zastrt crvenim velom.
Literatura: Fućak MJ. Biblijska korizma. Bogoslovna smotra 1992, Vol 61. No 3-4: 409-413; Pažin Z. Milostinja, Molitva, Post, Liturgijski sadržaj Pepelnice kao početka korizme. Bogoslovna smotra 2001, Vol 70. No 3-4: 811-827; Mihetec V. Hvaljen Isus i Marija I. Karmelska izdanja. Zagreb. 2007; https://sites/svjetlo-vjere.com/files.vjeraidjela.com/zastiranje-krizeva-i-slika/; Kaštelan J, Duda B. Biblija, Stari i Novi zavjet. Kršćanska sadašnjost. Zagreb. 2003
Foto: pixapay.com
Uredio: dr. med. Nikola Knezi
Dodajte komentar